Na zidu jedne zgrade u Italiji piše: “Lijepa si kao gol u 90. minutu”. Taj savršeni momenat rađa najljepše emocije, adrenalin diže u nebo i čist je kao osmijeh malog djeteta.

U najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu nema moćnijeg osjećaja nego postići gol za pobjedu u posljednjem minutu i to protiv najvećeg rivala. Kako sve to izgleda najbolje zna Nemanja Kojić, nekadašnji napadač Partizana, a danas vođa navale Zvijezde 09 iz Etno sela Stanišići.

Golgeterski njuh je privilegija rijetkih i najskuplje se plaća u fudbalu, a još kada vam se javi osjećaj da je danas vaš dan, i da ste vi predodređeni prstom sudbine da riješite najveću utakmicu, onda je to savršenstvo koje morate materijalizovati…

Bio je pozni april 2014. godine, sve je mirisalo na kraj šestogodišnje dominacije Partizana. Derbi se igrao na stadionu “JNA”, “crno-bijeli” su bili domaćini. Gorjelo je na sve strane, Partizan je vodio, Zvezda se vratila, čak su “crveno-bijeli” promašili i dva jedanaesterca…”Mirisalo” je na remi, a onda je u šesnaestercu gostiju “iznikao” Nikola Kojić i manirom rasnog strijelca zapečatio sudbinu Crvene zvezde i donio trijumf Partizanu koji je ostao bez titule, ali je dobio bar kakvu-takvu utjehu slavljem u derbiju. Junak tog 146. “vječitog” derbija otkriva kako je uopšte došao u poziciju da matira golmana najvećeg rivala i da “grobarima” donese neopisivu radost.

– Kad već ne možeš da osvojiš titulu, najbitnije je da dobiješ Zvezdu. Miroslav Vulićević je savršeno prošao i centrirao, našao sam se na pravom mestu, negde oko penala i lopta je završila u donjem levom uglu, i bilo je jako lepo. Malo ljudi zna da sam u tom derbiju tražio od trenera Marka Nikolića da me uvede s klupe. Tada sam se oporavljao od povrede metatarzalne kosti. Rečeno mi je pre meča da ću dobiti šansu nekih 15 minuta. Prosto sam imao osećaj da ću dati gol Zvezdi tada. U nekom 75, 76. minutu sam otišao kod Marka i rekao mu: „Šefe, ja sam spreman da uđem!” On me gleda i ne veruje, još smo primili gol, Dragan Mrđa ga je dao. Velika je tu sad frka. On mi samo reče: “Pet minuta”. Ništa, ušao sam, dao sam gol, a i na snimku se vidi da je trener ostao skamenjen, prosto nije mogao da veruje da sam tražio da uđem i da sam rekao da ću ga dati i dao sam ga – otkrio je Kojić.

Šta je to šta ste ostavili iza sebe u elitnom srpskom fudbalu?

Dve titule, gol u derbiju, najbrži het-trik u istoriji Superlige, stvarno ima tih nekih stvari po kojima će me pamtiti, koje su me obeležile. Ljudi me i dan-danas pamte. Jako sam zadovoljan i srećan zbog toga.

Tokom karijere imali ste dosta pehova s povredama.

Mogao sam da imam mnogo veću karijeru da nisam imao tih problema sa povredama, ali dobro, ne žalim se i ovako sam srećan. Sa 18 godina kada sam slomio nogu, dve godine nisam igrao fudbal i bilo je pitanje da li ću ga uopšte igrati. Zadovoljan sam karijerom kada uzmem u obzir sve te pehove.

Otkud u Zvijezdi 09?

Ovde sam došao na poziv Luke Jovića. On je ušao u ovaj klub i želi da sa Zvijezdom 09 uđe u Premijer ligu, da uloži u mlade igrače, da im pruži šansu, da izađu u svet. Što se mene tiče, lako smo našli zajednički jezik. Stvarno nemam problem da igram Prvu ligu Republike Srpske. Nisam više u top-formi da igram na malo ozbiljnijem nivou. Imao sam pre dolaska u etno-selo Stanišiće neku pauzu od deset meseci. Meni je stvarno lepo u Zvijezdi i voleo bih da ima više klubova u Republici Srpskoj i u Premijer ligi kao što je Zvijezda 09, jer infrastruktura i plate koje su redovne su prava retkost i za Srbiju, a kamoli recimo za Srpsku, ovde. Mladi momci ovde imaju sve uslove da napreduju. Prepoznao sam želju vodećih ljudi kluba i odlučio sam da dođem.

Možete li za sebe reći da ste “fudbalski globtroter”, s obzirom na to gdje ste sve igrali i koliko ste promijenili destinacija?

Mogu, naravno. Znaš kako, ja se ne bojim izazova. Zato sam i došao ovde, volim izazove, tenziju, pritisak…Želim da pomognem ovim momcima da naprave karijeru i bolju od moje.

Zašto uvijek posebno ističete Indoneziju?

Čista egzotika. Navijači su jako specifični. To je takav jedan fanatizam da ne možete da verujete. Na utakmicu dođe 70 000 ljudi, čekaju te posle utakmice iza stadiona, skandiraju ime, prezime, ali zato kad se izgubi, tu je ozbiljno vređanje. Ide se iz krajnosti u krajnost. Kad sam otišao tamo mislio sam biće “laganica”, mali su, nikakvi, ali puno su uložili u sport, konkretno fudbal. Baš se trude i dovode strance, tereni su im top, navijači su “ludi”, kao i Turci na kraju krajeva. Zadovoljan sam sa svim destinacijama gde sam bio.

Kako je bilo u Albaniji?

Meni je bilo lepo tamo. Došao sam na poziv jednog trenera koji je tamo dugo radio, da mu pomognem da izvučemo klub iz teške situacije. Prihvatio sam i bilo mi je sjajno. Mnogo manje su me vređali nego ovde na nekim gostovanjima. Te predrasude su velike, ali nisam imao nikakav problem ni u gradu, ni van njega, ni na utakmicama…Jako dobar period.

Zanimljivo, jako teško ste se privikli na Japan.

Na Japan sam se teže privikao nego na bilo koju drugu destinaciju gde sam igrao, to je zanimljivo. Tamo sam bio kao pod “staklenim zvonom”, ne smeš sudiji da se obratiš, ne smeš da šutneš loptu ako izađe milimetar van terena, ne smeš da se dereš na svog igrača, ni na protivnika…Jako specifična zemlja, svi trče, svi lete. Imao sam sreću da igram sa Fernandom Toresom i Andresom Inijestom. Ozbiljna zemlja, ozbiljan fudbal, oni su još tada ulagali kad sam ja bio tamo. Svi lete, idu 32 km na sat, ti ga prođeš, on se vrati. Isto sam mislio to ćemo lako, ja “veliki”, oni “mali”. Trener dođe zada vežbu i može da ode kući, oni će i dalje da rade, dok im ne kažeš da je dosta. To ih i izdvaja u svetu, ta kultura, ta privrženost klubu i fudbalu, generalno. Sve poštuju, ne postoji da se negde ostavi flašica, to važi i za navijače i igrače. Doveli su sve španske trenere, svi treneri su im išli na usavršavanje u Španiju, tako da rezultat koji su napravili na Mundijalu u Kataru nije slučajan, nije to od danas, nego već nekoliko godina ulažu u fudbal i jako je teško igrati tamo. Eto Tores je otišao, Inijesta je ostao zato što mu odgovara taj fudbal.

Kakvi su Tores i Inijesta?

Super su obojica, normalni momci. Nisu nadmeni, mislim da to samo na Balkanu ima, ta nadmenost, kao ti si neka zvezda…Zbog toga nam i mnogi talenti propadaju, jer posle dve utakmice umisle da su bogom dani i usledi lagani pad. Inijesta je mašina. Tores posle svake utakmice izlazi na drugi izlaz. Čeka ga poseban auto, jer u ugovoru piše da moraš ispoštovati svakog navijača koji te zaustavi. Tores je u Evropi bio mega-zvezda, u Japanu ga čeka milion ljudi. Mi ne možemo da prođemo dva sata, svi njega čekaju. On prosto mora izaći na drugi izlaz, neverovatno nešto.

Za Japan Vas vežu i neke anegdote.

Da, dolazim prvi put na večeru i odjednom 35 ljudi srče supu onako najstrašnije, iz sveg glasa. Ne mogu da ti opišem taj zvuk, kod nas dobiješ ćušku kad srčeš supu. To ne mogu da vam objasnim. Ona nudla mlatara po ustima – užas! Pomoćni trener Nemac i ja smo jeli sa slušalicama u ušima, jer je stvarno neizdrživo.

U srijedu 3. maja očekuje Vas revanš susret polufinala Kupa Republike Srpske protiv Borca u etno-selu Stanišići. Šta očekujete, s obzirom na to da imate minus iz prvog duela igranog u Banjaluci (1:2)?

Danas svi igraju fudbal i sve je moguće, tako da je rezultat dobar i za nas i za Borac. Mislim da nas očekuje još jedna jako zanimljiva utakmica.

Kao da ste pretplaćeni na golove u 90. minutu. Jedan takav dali ste u Kazahstanu, koji je Vaš tadašnji klub Ordabasi odveo u Evropu.

Da, igrao se poslednji minut. Taj 90. minut mi je obeležio karijeru, u tom minutu sam slomio nogu i tad sam dao najbitnije golove u karijeri. Sve mi se vrti oko 90. minuta, ili je sjaj ili očaj. Jako lepo mi je bilo i u tom Kazahstanu.

“Glas Srpske”