U nekadašnjem Gornjem šeheru, a današnjimSrpskim Toplicama  na južnom ulazu u Banjaluku iz pravca Mrkonjić grada i Jajca od šedzesetih godina prošlog vijeka pa sve do početka rata 1991. radila je u starom vatrogasnom objektu jedina kafana u Šeheru „Vatrogasno“.

Bila je okupljalište stanovnika ovog prigradskodg naselja ali i seljaka koji su se vraćali iz Banjakule prema svojim selima Bukvaleku, Kolima, Golešima, Pervanu, Sutrašnjici i  uvijek je bila puna.

Ona je nekako bila dodirno mjesto zmijanjskh gorštaka  sa starosjediocima muslimanima, naročito utorkom kada su  se seljani poslije pijačnog dana i trgovine vraćali u svoja sela. U kafani je radila naočita garavuša  zmijanjka Desa koja je kako se to kaže imala strpljenja i živaca za svakog gosta. I danas se oni stariji čude njenom umijeću ophođenja sa buljukom pijanih i dosadnih seljaka i radnika  koji su boraveći  na tih 60-ak kvadratnih metara kafanskog prostora pili velike količine žestokih pića, a piva na gajbe. Nikada ili gotovo nikada u toj kafani nije moglo da se vidi žensko čeljade, a iz kafane i sa  male ljetne terase u ljetno vrijeme dolazila je vika i galama polupijanih gostiju koji su se nadvikivali i širili veliku galamu.

Kafana  je bila starinska sa klimavim drvenim stolovima, šankom koji je bio sve drugo osim lijep, šarenim stolnjacima i limenim pepeljarama, bila je poslednja šansa da se još nešto popije prije nego se krene u svoja udaljena sela gore na obroncima planine Manjače.

Sjećam se nekog Ade koji je uz piće mezetio gnječenim pasuljem i crvenim lukom kojeg je potezao iz džepa kaputa onako zamotan u papir od vreće za brašno. Utorkom je bio obavezan i jedan stočni trgovac, parajlija Boško koji je iz kese obješene o vrat vadio i trošio pozamašne sume dinara plaćajući piće svima i koje zna i ne zna. Možda jedino žensko koje je češće bilo gost te kafane je bil dosta mlađa i  kršna žena tog stočnog trgovca koja nije požurivala muža da se krene kući, već je uveseljavala pijano društvo, i ona je uživala jer je bila nekako u očima i dušama svih okupljenih oko kafanskih stolova.

Preko puta kafane uz lipe ispred doma kulture bilo je utorkom vezanih konja koji su strpljivo čekali svoje gazde i trudili se da iz niskog zidića čupnu koju travku smiješno kriveći svoje velike glave. Odmah sa druge strane istog objekta bila je prostorija u kojoj su svoje muzičko umijeće  sviranje pleh muzike uvježbavali članovi “Dobrovoljnog vatrogasnog društva”.Niti je gostima kafane smetalo njihovo muziciranje, niti je njima smetala velika galama koja je dolazila iz kafane. Svako je samo radio iz duše i sa uživanjem ono što je volio. Gotovo redovno prvi jutarnji gost je bio jedan noćni čuvar  koji je radio  banjalučkoj “Novoj  sirovini”,  to jest „otpadu“ koji je poslije noćne smjene dolazio da se ugrije i ostaja do podne, a onda se pijan upućivao u svoje selo na prvim obroncima Manjače.Nerijetko taj veselnik koji gotovo nikada trijezan nije progovarao često se mogao vidjeti u nekom jarku kako je ko nedužno dijete zaspao i čvrsto spava pa čak i hrče.

Bila je to kafana sa onom dušom i obilježjima vremena koju su nepovratno prošl,a a mi ih se sa sjetom sjećamo.

Jednom sam kao dječak od 12-13 godina kročio u tu kafanu pozvao me je moj striko oficir koji je došao u posjetu rodnom kraju i bio  svima nepoznat. Zagledali su ga, jer nisu navikli na društvo oficira   sa visokim činom koji je mirno sjedio i pio svoje piće, a svi stolovi okolo bili su zauzeti, a od njih se širio miris alkohola i galama koje se do danas sjećam.

“Kafana ti je moj sinovče čudna kuća, sklonište od muke i žen,e a opet trovačnica i kuće i žene i porodice, kafana ti je zapamti i lijepa i opasna stvar, a ljudi je mnogo vole”, saopštio mi je moj striko kojeg smo smatrali cvijetom naše porodice, mirnim i tihim, a jako obrazovanim i pametnim rođakom na kojeg smo bili svi bili ponosni.

I protekla vremena stara i nema više ni vatrogasnog ni onih ljudi koji su je ko vlastiti dom voljeli, ali eto ostalo sjećanje na njih zapisano sa željom da se nezaboravi…..

Reportažu pripremio Vidosav Đurđević