Kažu da su rijetke ljubavi za cijeli život, ali da ima izuzetaka pokazuje Vlado Jagodić, koji je skoro čitav život vezan uz najvažniju sporednu stvar na svijetu.

Zavolio je fudbal kao dječarac i ta ljubav nije prestala skoro pet decenija, ali je samo mijenjala svoj oblik. A sve je počelo još davne 1976. godine.

– Uvijek sa ponosom ističem da sam krenuo iz rodnog mjesta. U selu Kočićevo u opštini Gradiška u lokalnom klubu Zadrugar. Jedan sam od rijetkih ne samo na ovom prostoru već i šire koji je krenuo iz dječjih patika, jer tada nije bilo dječjih kopački, u najnižem rangu i došao do najvišeg ranga, Prve savezne lige Jugoslavije. Debitovao sam za seniorski tim sa 16 godina i dva dana i. naravno. trebalo mi je specijalno ljekarsko uvjerenje. Zadrugar, koji, nažalost, danas ne postoji, tada se takmičio u Područnoj ligi Banjaluka iz koje se tada ulazilo u Regionalnu ligu – započeo je životno-fudbalsku priču Jagodić.

Po nekom nepisanom pravilu, sljedeća stanica je bilo Lijevče iz Nove Topole, pa Kozara, koja je tih godina šetala između Republičke lige i Druge lige Jugoslavije.

– Bilo je to 1984. godine i upravo ta godina mi je trasirala fudbalski put. Moj pokojni otac je htio da završim školovanje, da se zaposlim, ali se sve okrenulo drugačije. Doživio sam težu povredu koljena i morao sam se vratiti stepenicu niže, u Laktaše. Tamo sam odigrao dobru polusezonu, a onda me put preko Sloge iz Gornjih Podgradaca odveo u Rudar Ljubiju u kojem mi je tadašnji njihov trener, pokojni Radoslav Zubanović, pomogao da igrački sazrim. Bila je to godina koju pamtim, možda i najuspješnija za klub iz Prijedora u to vrijeme. Naime, sezonu ranije je Borac osvojio Kup maršala Tita, a mi smo stigli do polufinala najmasovnijeg takmičenja. Izbacili smo skopski Vardar, Dinamo iz Vinkovaca, a u četvrtfinalu i Vojvodinu, koja je te godine postala šampion Jugoslavije. Bila je to sjajna ekipa Novosađana koju je sa klupe predvodio Ljupko Petrović, a na terenu sam imao duele sa Sinišom Mihajlovićem, Milošem Šestićem, Slavišom Jokanovićem, Čedomirom Marasom, Budimirom Vujačićem, Svetozarom Šapurićem… U polufinalu smo zaustavljeni poslije dvomeča sa mostarskim Veležom i to poslije penala – nastavio je Jagodić.

U međuvremenu se oženio i trebalo je da dođe na Gradski stadion u Banjaluci, ali je po drugi put postao član Kozare.

– U međuvremenu sam bio angažovan šest mjeseci u BSK-u jer je tadašnji najbolji strijelac “romantičara” Dragan Kime Marjanović otišao u Klagenfurt. Početak ratnih dešavanja me zatekao u Kozari, koja je igrala Međurepubličku ligu. Već su tada neki klubovi počeli da odustaju od takmičenja, da se formiraju neke nove lige, a ja sam postao član 16. krajiške motorizovane brigade i bio u njoj do proboja koridora, odnosno do ulaska u Brčko. Tada sam dobio završni pečat, a negdje u isto vrijeme mi se i aktivirao ugovor sa Borcem i zajedno sa Vinkom Marinovićem, Miodragom Latinovićem i Sinišom Đurićem sa postao član banjalučkog kluba. Bilo je to u decembru 1992. godine. Tada su na Gradskom stadionu bila previranja o pitanju igračkog kadra jer grupa fudbalera, njih 11 koji su bili iz Srbije zajedno sa trenerom Vladimirom Petrovićem Pižonom, nije htjela da dolazi u Banjaluku da igra utakmice i trenira. To se nije svidjelo čelnim ljudima u klubu i ekipa je popunjena igračima iz okoline. Pižona je naslijedio pokojni Nenad Gavrilović, a potom su treneri bili Zoran Smileski i Josif Pelc – rekao je Jagodić.

Prelaskom u Borac bila mu je konačno ispunjena želja, ali bile su to teške godine za život, a kamoli za sport i fudbal.

– Nisam došao u Borac u 24, ali jesam u 28. godini, ali srce mi je bilo puno. Vremena su bila izuzetno teška, kao i pokušaji da zajedno sa crnogorskim klubovima ostanemo u Ligi Jugoslavije. Ne mogu reći da smo bili žrtve, jer nam je to većini bila radna obaveza. Ipak smo na neki način bili srećni što kroz fudbal možemo da radimo ono što najviše volimo. Ipak, bilo je to stvarno izazovno i veoma naporno. Utakmice smo igrali u Srbiji i Crnoj Gori, a potom se odmah vraćali za Banjaluku. Međutim, zbog učestalih incidenata zbog ratnih dešavanja znali smo ostati i po 15 dana u Srbiji. Bilo je veoma izazovno putovati u Bijelo Polje, Bar, Danilovgrad, po cijeloj Srbiji, a naš trener Pelc je ugrubo izračunao da je Borac tih ratnih godina preputovao oko 150.000 kilometara. Često smo znali da koridorom putujemo ugašenih svjetala na autobusu, a iz njega smo izlazili na teren. Najmanje se treniralo i kada gledam to iz ovog ugla, to je bilo pravo ubistvo za igrače. Putovanje koridorom, zaustavljanje na brojnim punktovima oduzimalo je užasno puno vremena. Nekada nismo ni mogli da dođemo kućama, ali je tadašnja uprava kluba sa predsjednikom Anđelkom Grahovcem na čelu obezbijedila da u beogradskom hotelu “Putnik” imamo spavanje sa doručkom. To smo mogli da koristimo uvijek kada smo imali neki problem i morali smo da ostanemo u Srbiji – istakao je Jagodić.

Naporna putovanja i neredovno treniranje ostavili su dubok trag na rezultatima.

– Već kada smo ispali u Drugu ligu, osjetili smo da nismo više prihvaćeni ni u Srbiji kao što je bilo na početku. Kada je krenulo padanje zapadnokrajiških opština i gradova, tada smo bili u Srpskoj. Pokušali smo da nastavimo prvenstvo, putovali automobilima. U trećem kolu smo igrali protiv Beograda sa Karaburme i izgubili sa 2:4. Tada smo igrali u Srpskoj ligi, koja je bila treći rang takmičenja u toj krnjoj Jugoslaviji. Te večeri poslije utakmice tadašnji direktor Borca, pokojni Milorad Mićo Slavnić je rekao da je proglašena opšta mobilizacija i da nećemo više moći putovati za Srbiju. Donesena je odluka da napustimo takmičenje. Završili smo u ratnoj jedinici u Donjim Agićima, a zajedno sa nama fudbalerima bili su košarkaši, rukometaši i glumci. Bila su to stvarno teška vremena – sa sjetom se prisjetio Jagodić.

Već je bio formiran i Fudbalski savez Republike Srpske, a odigrano je i prvo Kup takmičenje.

– Nažalost, Borac nije bio učesnik prvog izdanja Kupa Srpske, jer je donesena odluka da se pruži prilika amaterskim ekipama, odnosno fudbalerima koji dolaze sa ratišta da igraju. Nas su smatrali profesionalcima, što smo i pokazali u drugom i trećem izdanju ovog takmičenja 1995. i 1996. godine, kada smo osvajali pehar. Naravno da mi je u posebnom sjećanju ostao taj istorijski dvomeč protiv Rudar Prijedora nekoliko dana poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Eto, baš prije nekoliko dana navršile su se tri decenije od revanš utakmice u Banjaluci sa koje je slika otišla u cijeli svijet – rekao je Jagodić.

Tokom igranja za Banjalučane u Srbiji zaradio je težu povredu koljena, a nešto slično ponovilo se i 22. oktobra 1997. godine.

– Igrali smo protiv Glasinca iz Sokoca i opet sam povrijedio koljeno, poslije čega je postalo jasno da je došlo vrijeme za oproštaj sa aktivnim igranjem. Morao sam da prekinem karijeru u 33. godini i to baš u vrijeme kada sam možda i igrao najbolje i davao mnogo golova. Ostaće zapisano za sva vremena da sam za Borac odigrao 149 utakmica i postigao 59 golova – rekao je Jagodić koji u igračkoj karijeri nije dobio nijedan crveni karton.

I dok je još igrao, zanimalo ga je fudbalsko suđenje i imao je želju da jednog dana dijeli pravdu na Svjetskom prvenstvu.

– Sudijski ispit položio sam 1985. godine u Gradišci, a već krajem 1986. godine i republički. Savezni sudija postao sam 1990. godine i stalno sam bio na A listi. Ono što me stalno ometalo u sudijskom razvoju je bila činjenica da, dok sam bio igrač, nisam mogao da sudim rang u kojem se takmičim, već samo niže lige. Ali mogu da se pohvalim da sam sudio sve rangove do evropske scene. Imao sam priliku da početkom rata idem suditi u Srbiju, ali sam smatrao da je moja obaveza da ostanem uz svoj narod. Sudio sam prvu zajedničku Premijer ligu BiH i bio jedan od najboljih sudija i postao FIFA arbitar. Nažalost, tadašnje rukovodstvo saveza iz samo njima znanih razloga željelo je da me prebaci na B listu da bi se na A našao sudija iz Modriče. Nisam htio da to prihvatim i odlučio sam da prestanem da sudim poslije punih 18 godina druženja sa pištaljkom – nastavio je Jagodić.

Po okončanju igračke karijere ostao je u Borcu i to u stručnom štabu.

– Odmah na početku zimskih priprema 1998. godine tadašnji trener Borca Dragan Vukša mi je rekao da želi da ostanem u stručnom štabu Borca i da polako ulazim u trenerske vode mada se, iskreno, nisam tu vidio. Međutim, godinu dana sa njim, još godinu sa Pelcom i šest mjeseci sa Gavrilovićem trasirali su moj dalji fudbalski put. Po dolasku pokojnog Rade Jovičića postao sam njegov prvi pomoćnik. Bila je to 2000. godina i već se polako počelo šuškati da bi se uskoro mogla formirati zajednička liga. U klubu je odlučeno da budem imenovan za sportskog direktora, a ideja vodilja je bila da se napravi jak klub, koji bi mogao odgovoriti predstojećim izazovima. U ljeto 2001. Jovičić je otišao iz kluba, a dobio sam zadatak da formiram novi stručni štab u kome su bili Vukša i Gavrilović, te Veljko Lolić kao trener golmana. Ključni ljudi u rukovođenju klubom bili su tadašnji predsjednik Izvršnog odbora grada Banjaluka Nebojša Radmanović, predsjednik kluba Zoran Kalinić, direktor Mićo Slavnić, kao i ugledni privrednik Slavko Roguljić, koji je bio poznat po tome što je ranijih godina bio u Slogi iz Trna i doveo je u sam vrh fudbala Republike Srpske. Napravljena je moćna ekipa, kojoj su iz juniorskog tima priključeni Vladan Grujić i Darko Maletić. Imali smo tri sjajna golmana: Jovu Šmanju, Sinišu Mrkobradu i Radovana Gajića, a samo nekoliko igrača nije bilo sa ovih prostora. To su bili Jovo Aranitović, Goran Simić, Gavrilo Čorlija, Radenko Jevtić, Željko Stanić, Perica Trifković i Aleksandar Obrenović. Te godine nije formirana zajednička liga, tek naredne, ali smo postali prvaci Republike Srpske. Poslije osvajanja titule praktično sam protjeran sa stadiona i donesena je odluka da radim sa najmlađima. Nisam se sa tim složio i otišao sam iz Borca – nastavio je Jagodić.

Uporedo se usavršavao za trenera, a kao odskočna daska poslužili su mu Laktaši, koji su tada igrali među trećeligašima Srpske.

– Tadašnji predsjednik Laktaša Mićo Ugrenović i sportski direktor Zoran Popović bili su upoznati sa mojom situacijom u Borcu i predložili su mi da dođem kod njih. Tih godina Laktaši su rasli kao klub, a ja kao trener. Iz Treće u Drugu, pa u Prvu i na kraju u Premijer ligu. Ta prva polusezona u eliti BiH bila je kao iz bajke. Na svom terenu smo pobjeđivali Željezničar, Zrinjski… Međutim, na polusezoni se počelo šuškati da treba dovesti trenera iz Srbije. To mi je značilo da je vrijeme za rastanak i odlučio sam da se vratim u Borac i to opet na mjesto sportskog direktora. I opet smo osvojili titulu prvaka Srpske. Na klupi je bio pokojni Milomir Odović, ali start u Premijer ligi nije bio obećavajući. Uprava kluba je tražila da razriješim Odovića dužnosti. Tadašnji predsjednik kluba Milorad Janjetović mi je rekao da tražim novog trenera ili da ja sjednem na klupu. Desilo se ovo drugo i to je bio moj prvi boravak u Borcu na mjestu trenera. Veliki izazov, ali sam ga na kraju prihvatio. Istina, imali smo tada odličnu generaciju. Uz Sašu Kajkuta tu su bili mladi Nemanja Bilbija, Nikola Kolarov, Darko Ljubojević, Oliver Jandrić, Zoran i Goran Deket, Miodrag Babić, Stojan Vranješ, Miroslav Rikanović. Bili smo u borbi za Evropu, na kraju na diobi četvrtog i petog mjesta, ali zbog nagomilanih dugova nismo bili u mogućnosti da dobijemo licencu i izađemo na međunarodnu scenu. Smijenjen sam i otišao sam u prnjavorski Ljubić – naglasio je Jagodić.

Vratio se na Gradski stadion poslije nešto više od godinu dana.

– Borac je pod vođstvom Zorana Džimija Marića osvojio Kup BiH, ali je loše otvorio prvenstvo i tadašnji sportski direktor Ljubojević je tražio da se vratim. Pobijedili smo Travnik, napravili seriju od 12 mečeva bez poraza i to je bio uvod u osvajanje šampionske titule. Nisam imao priliku ni da se radujem osvajanju titule, jer sam ponovo smijenjen. Naime, u međuvremenu me je Komitet za normalizaciju kao najboljeg trenera u Ligi postavio za selektora mlade reprezentacije BiH, a čelnicima Borca to se nije svidjelo, jer su smatrali te dvije funkcije nespojivim. I opet sam otišao, a svoj trenerski put sam nastavio u premijerligašima Čeliku, potom Kozari, ali uz rad sa mladom reprezentacijom istovremeno. Sa Zeničanima sam izborio i plasman na evropsku scenu, ali nisu uspjeli da dobiju licencu – istakao je Jagodić.

Treći mandat u Borcu je došao možda i u najgore vrijeme, poslije četiri godine provedene na klupi mlade reprezentacije.

– Bilo je to 2015. godine, kada je Borac igrao u Prvoj ligi Srpske. Došao sam na nagovor Draška Ilića i Dragomira Ilića, te Vice Zeljkovića, koji je tek bio ušao u klub. Dogovorili smo se, ako mi iskoči bolja ponuda, da mogu otići i to se desilo već poslije sedam utakmica, kada sam dobio posao u tuzlanskoj Slobodi, koja je bila premijerligaš. Borac je preuzeo moj dotadašnji asistent Vule Trivunović i osvojio titulu i vratio klub u elitu. To je bio moj jedini “dobrovoljni” odlazak iz Borca – rekao je Jagodić.

Vratio se po četvrti put na Gradski stadion i opet je rastanak bio nelogičan, a potom je preuzeo Javor iz Ivanjice u Superligi Srbije.

– Sam sebi sam tada rekao da petog puta neće biti, ali nije bilo tako. U sezoni 2020/21. ekipu sam preuzeo poslije ispadanja Borca iz Kupa BiH. Prvenstvo je na kraju prekinuto zbog pandemije virusa korona i Borac je izborio plasman u Evropu. Igrao se tada po samo jedan meč u kvalifikacijama. Mi smo eliminisali Sutjesku iz Nikšića na našem terenu, poslije smo poraženi od portugalskog Rio Avea. Međutim, pobjeda protiv Crnogoraca je bila istorijski trenutak za klub, jer je Borac prvi put poslije rata preskočio bar jedno kolo na međunarodnoj sceni. Odradio sam prvu polusezonu, bili smo četvrti, ali je uprava odlučila da me smijeni. Imenovan je Marko Maksimović, koji je stigao do titule, a meni je ostala utjeha da sam vodio Borac u prvoj polusezoni – nastavio je Jagodić, koji je Borac vodio na 109 utakmica u pet mandata uz bilans od 59 pobjeda, 29 neriješenih i 21 poraza.

Iako je od pet mandata na Gradskom stadionu otišao samo jednom svojom voljom, Borac će mu biti zauvijek u srcu.

– Nekadašnji trener Borca pokojni Ilija Miljuš mi je davno rekao da je najčešće bio vatrogasac, ali i da je poslije toga bio često zaboravljan. Slično sam i ja doživio. Međutim, bez obzira na to, ponosan sam na sve i jedan minut proveden na Gradskom stadionu i kao igrač i kao trener i kao sportski direktor – naglasio je Jagodić, koji sada radi kao trener Kozare iz Gradiške.

U međuvremenu desila se i kratka trenerska epizoda u crnogorskom OFK Titograd, a kako je sam istakao, posljednjih godina je dao sebe za razvoj klubova iz Republike Srpske, ali da mu to nije uzvraćeno na pravi način.

– Najsvježiji primjer je Sloga iz Doboja sa kojom sam napravio vanserijske rezultate, ali ljudi koji nisu nikada ni mačku šutnuli sa praga, a kamoli loptu odlučivali su o mojoj sudbini. Sa 61 godinom sam postao pomalo žrtva u želji da pomognem našim klubovima. U Slogu sam došao poslije razgovora sa gradonačelnikom Doboja Borisom Jerinićem i napravili smo višegodišnji ugovor. Zbog pravljenja stadiona domaće utakmice smo igrali u Modriči sa željom da se od Sloge napravi respektabilan premijerligaš. Bili smo plasirani u gornjem dijelu tabele, igrali polufinale Kupa BiH, finale Kupa Srpske. Međutim, nisam odgovarao jednom kabadahiji, koji je učinio sve da me smijeni i u tome je i uspio. Zbog neisplaćenih obaveza prema meni žalio sam se Sudu za sportsku arbitražu (CAS) U Lozani. Slično je bilo i u Trebinju, gdje sam sa Leotarom imao potpisan ugovor na dvije i po godine, a ostao sam šest mjeseci. Međutim, sve to me nije destimulisalo i nastaviću da radim dok me god zdravlje služi – dodao je na kraju Jagodić, koji je sa 602 meča na klupi sigurno jedan rijetkih trenera ne samo na ovom prostoru već i šire koji je probio magični broj od 600 zvaničnih utakmica.

Stric Miloš

Za vrijeme igračke karijere Vlado Jagodić je radio sa mnogim trenerima, ali izdvojio je posebno ime jedne osobe, koja nije trener.

– Prvi moji treneri koje uvijek moram, ali i želim spomenuti su pokojni Mirko Slijepčević u Zadrugaru i pokojni Dušan Tatić, koji me je trenirao u Laktašima, Slogi i Kozari. Međutim, uvijek ću reći da je moj fudbalski otac, moj stric Miloš Jagodić. Zahvaljujući njemu sam zavolio fudbal i, evo, ostao cijeli život u njemu – naglasio je Jagodić.

Marinović

Putevi Vlade Jagodića i sadašnjeg trenera Borca Vinka Marinovića često su se isprepletali.

– Igrali smo mali period u Kozari 1990. godine, kada je stasavao, igrali smo zajedno u Borcu 1993. godine. Poslije njegove povrede u Belgiji želja mu je bila da karijeru završi u Kozari, međutim, pozvao sam ga u Laktaše dok sam bio trener i odigrao je sjajnu sezonu, kada smo postali šampioni Republike Srpske. Ponovo sam se sa Marinovićem sreo kada je on bio sportski direktor Kozare, a ja bio njihov trener u Premijer ligi – rekao je Jagodić.

Kovačević

Vlado Jagodić je u dva mandata od 2010. do 2014. godine bio selektor mlade reprezentacije BiH, a vodio je i reprezentaciju BiH na Mediteranskim igrama 2013. godine u turskom Mersinu, kada je u grupi savladana Italija sa 3:0 i na kraju osvojeno peto mjesto.

– Poslije tog dvostrukog mandata na klupi mlade reprezentacije BiH ispao sam neozbiljan i za sebe i za porodicu. Naime, na stolu sam imao ponudu i ugovor sa ekipom Al Muhaerak iz Bahreina vrijedne 300.000 dolara za 10 mjeseci. Međutim, vjerovao sam ljudima u Sarajevu da ću dobiti i treći mandat u mladoj, ili da ću ući u stručni štab A reprezentacije. Odbio sam ponuđeno u Bahreinu, a potom se, naravno, nisam našao ni u jednoj selekciji. Sve to po želji zemljaka, tadašnjeg predsjednika Fudbalskog saveza Republike Srpske Mile Kovačevića iz Žeravice – naglasio je Jagodić.

“Glas Srpske”