Kada se kaže Miloš Šestić (8. avgusta 1956, Milosavci kod Laktaša) prva asocijacija je – dribling. Jer, nekadašnji kapiten Crvene zvezde (preko 450 utakmica i preko 100 golova) bio je mađioničar s loptom, “lomio” je čuvare tijelom, zaustavljao se u punom trku, bježao im i lijevo i desno…

Kako ste driblali, mnogi su pričali ili pisali da niste ni sami znali gde ćete sa loptom, a kako bi onda znali protivnički igrači?

– Znao sam ja i šta ću s loptom i gdje idem i to jako dobro. Da nije tako, kako bih mogao da prolazim protivnike, nije to baš tako jednostavno kao što ljudi misle. Meni jedan čuvar nikada nije bio problem, njega sam lako prolazio, ali sam i prije tog prvog driblinga gledao gdje su ostali igrači kako bih mogao, onako u trku, da rješavam te rebuse. I nije mi išlo loše.

Većina onih koji su vas gledali tvrdi da jedino Lionel Mesi dribla na vaš način?

– Lijepo je to čuti, pa kada malo razmislim, i ima nekih sličnosti. Obojica imamo nisko težište, promjenu ritma, pravca. I ja sam znao da se u punom trku ukopam u mjestu. Prija ako tako ljudi misle pošto je Mesi fudbalski vanzemaljac.

Danas su igrači vašeg kova zaštićeni, Zlatko Vujović je rekao da su ga tukli kao vola u kupusu, kako ste vi prolazili?

– U pravu je Zlatko, u moje vrijeme bi te potkačili bar četiri-pet puta prije nego što dobiju žuti karton, ako ga i dobiju. Sjećam se Avdičevića i Verlaševića iz Slobode (Tuzla), pa Milaka iz Sarajeva, Hatunića iz Partizana, Bećirspahića iz Željezničara… Morao si zbog toga, prije nego što primiš loptu, da znaš gdje je tvoj čuvar i brzo reaguješ, inače si nadrljao. Igralo se zaista mnogo oštrije.

Fudbal juče i danas iz vašeg ugla?

– Gledam neke stare utakmice i lijepo vidim da su smiješne priče da se sada igra brže. Gledao sam nedavno snimak utakmice Partizana i Hajduka, sve je prštalo, a igralo se mnogo brže nego sada. Pa onda kažu da je novina kako igraju desni i lijevi spoljni igrači. Još od Džajinog vremena igralo se kod nas isto kao danas, pa zar se Krivokuća i Đorić nisu stalno ubacivali u napad, ili kasnije Jelikić, Krmpotić, Jovin… Razlika je samo što su se oni zvali bekovi, a sada spoljni igrači.

Debitovali ste kod Miljana Miljanića, pa su vas trenirali Miljenko Mihić i Bora Kostić, zatim Gojko Zec i Milovan Ćirić, na kraju Branko Stanković, kod koga ste eksplodirali?

– Miljan me je ubacio u Džajinu generaciju, prvo sam odigrao 20 minuta u Ljubljani, a onda debitovao i na “Marakani” protiv Čelika. Ali, najmanje sam igrao kod Gojka Zeca, sjećam se, postignem na strani tri gola, a onda u Beogradu ne budem ni na klupi za rezerve. I tako dvije godine. Posrećilo mi se kada je došao Stanković koji me je pustio da igram, nije mi sputavao driblinge, koji su bili moje najjače oružje, i četiri godine sam igrao zaista dobro, kao u transu.

Dueli s Partizanom uvijek su bili posebni?

– Naravno, to su bile utakmice za koje se živjelo. O njima se pričalo dva mjeseca ranije, a onda mjesecima kasnije sve do narednog derbija. Uživao sam u svakom minutu, pogotovo što smo ih gotovo stalno pobjeđivali, za 10 godina sam četiri-pet puta pognute glave napuštao teren.

O jednom derbiju se priča i dan-danas, onom kada ste lako postigli gol pošto se Petar Borota spremao da degažira. Šta ste rekli golmanu Partizana pa vam je ostavio loptu kao na tacni?

– Nisam mu rekao ništa, apsolutno ništa, mada se svašta pričalo! Nisam, dakle, prevario Borotu, samo sam iskoristio njegovu nesmotrenost. Kao danas se sjećam tog “slučaja”. Neko je centrirao visoku loptu, na nju su išli Nikola Jovanović i Borota koji ju je uhvatio, pa je riječki sudija Matovinović samo mahnuo da se dalje igra. Ja stojim nedaleko, Gajica Đurović je u mreži, kada vidim da Borota ostavlja loptu, valjda je mislio da je sviran faul. On ode, ja pritrčim i gurnem je u mrežu, regularan gol, nema šta. Kasnije se pričalo da sam Peri rekao: kume, faul je, ostavi loptu, što je notorna laž, niti smo mi kumovi niti sam mu ja i jednu jedinu riječ rekao. A, eto, ostala je legenda o tom pogotku, samo, ovo što sam vam rekao je jedina i apsolutna istina!

Igrali ste za Olimpijakos (50-11) dvije godine, a onda se iznenadala obreli u Vojvodini?

– Da, trebalo je da se vratim u Zvezdu, trener je postao Velibor Vasović i negdje je zapelo, nisu me htjeli. Onda je došao Ljubo Španjol i ja sam otišao u Vojvodinu. Nisam se pokajao, postali smo prvaci, pobjeđivali “veliku četvorku”…

Bili ste vođa, nosilac igre, strijelac, mnogi misle da ste igrali možda i bolje nego u Zvezdi?

– Igrao sam zaista dobro, možda su ti ljudi u pravu, jednostavno, vratio sam se, željan lopte, željan novog dokazivanja i sve mi je polazilo za nogom.

Da li vam je draža ta titula sa Vojvodinom ili one sa Zvezdom?

– Ne treba to dijeliti, ali, Zvezda je Zvezda, a ja zvezdaš od glave do pete. Ipak se ne zaboravljaju četiri šampionske titule i osvojeni kupovi na “Marakani”…

Ima li neki novi Miloš Šestić u Zvezdi?

– Zasada nema, ali ne samo da nema nekog sličnog meni, nego nema driblera u Srbiji. Da uzme loptu, pređe sve, zatrese mrežu. Nego, svi igraju, polako i unazad. U Zvezdi jedino Plavšić hoće da dribla, ide direktno u gol. I mali Joveljić može da bude strašan igrač.

Koliko može Crvena zvezda?

– Moja Zvezda ima dobar tim za Srbiju, nažalost, kada krene u Evropu, ne ide.

Vaša generacija je igrala finale Kupa UEFA 1979, u finalu. Borusija iz Menhengladbaha nije bila bolja ali je osvojila trofej?

 – Nije nam se dalo, ili tačnije, Borusija je očigledno morala da osvoji trofej. A bili smo bolji i u Beogradu, ali i u Diseldorfu, gde se igrao revanš, čak su mnogi navijali u Njemačkoj za nas jer je penal koji je Simonsen pretvorio u pobjedonosni gol bio smiješan.

Za reprezentaciju ste igrali 21 put (dva gola), ali mnogi misle da ste morali da budete starter i u Španiji?

– To Svjetsko prvenstvo ću, prije svega, pamtiti po sudijskoj krađi, a imali smo tim za velika djela. Što se mene tiče, zaista sam igrao fenomenalno, bio sam proglašen i za najboljeg igrača Jugoslavije, ali, tada se igralo i po ključu. Miljan Miljanić je kasnije priznao da je pogriješio, ja sam bio malo na terenu samo protiv Hondurasa. I nisam samo ja bio u drugom planu, sjajno su tada igrali Paja Pašić iz Sarajeva, pa Vahid Halilhodžić (Velež), Zvonko Živković (Partizan)…