Piše: Miro Bjelić

Radi se o stadionu ”Malih sportskih igara” u Banjaluci!

Uništili su ga pojedinci iz Gradske uprave Banjaluka zbog sitnosopstveničkih interesa. Od investitora su dobili 2 odsto i neke nekretnine na istoj lokaciji.

Kao prvo, mora se znati da ovaj stadion NIKADA nije bio u vlasništvu ”Čajaveca”. Svojevremeno viša inspektorka Savezne inspekcije SDK-a, gospođa Mira Zrnić, u službenoj kontroli preduzeća ”Čajavec” nigdje u njihovim knjigama nije našla da je ovaj Stadion u vlasništvu ovog preduzeća.

Lično mi je to gospođa Mira Zrnić rekla kada je vršila pregled poslovanja “Čajaveca”. Čini mi se da je to bilo 1969. godine, a rekla mi je i da će, ukoliko dođe do sudskog postupka, biti svjedok da je to tako.

“Igre” oko ovog stadiona počele su još 70-tih godina, od momenta kada su propisi Rukometnog saveza Jugoslavije striktno rekli da se rukometne utakmice ubuduće moraju igrati u zatvorenom prostoru, tj. u dvoranama.

Tada je Rukometni klub Borac pokrenuo u Gradu aktivnost da se taj stadion pokrije. To je prouzrokovalo da počnu ”igre” projektnih organizacija oko toga ko će da dobije posao pokrivanja Stadiona.

U igri su bili “Plan projekt” i Zavod za studije i projektovanje gdje je direktor bio Nedžad Hotić, ujedno i predsjednik ŽKK Mladi Krajišnik. 

On me je i pozvao u kancelariju i iznio mi plan pokrivanja stadiona. Prezentovao mi je i idejno rješenje prema kojem bi, između ostalog, na Stadionu bio i Muzej sportista Banjaluke, kuglana i igralište za hokej sa svim pratećim potrebama. Moja obaveza bi je bila da RK Borac ubijedi političke strukture da se taj projekat usvoji.  

U svom idejnom rješenju o natkrivanju Stadiona Nedžad Hotić je predvidio u kojem slučaju sportski objekat može da nosi ime vrhunskog sportiste nakon njegove smrti. Imao je ideju i mjesto na kojem se može sahraniti istaknuti sportista. Na žalost, ništa se od toga nije ostvarilo a Nedžad Hotić je 1975. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći na autoputu i to ispred članova RK Borac koji su išli u Njemačku na utakmicu protiv Gumersbaha.

Uprava kluba je to prihvatila i počelo je lobiranje za taj projekat. Neočekivano, protiv je bio naš bivši trener Vojo Misaljević, u to vrijeme sekretar “Projekta” koji je i uspio da minira ovaj projekat u nadi da će njegovo preduzeće dobiti posao za izgradnju nove dvorane.

Na kraju, “Projekat” nije dobio taj posao već je on dodijeljen “Planu” na čelu sa inžinjerom Zahirovićem.

Tako je propalo natkrivanje Stadiona sportskih igara. Potom ga je prisvojio “Čajavec” na osnovu komada papira da se on prevede na ovo preduzeće, a taj papir je Stručnoj službi doturio tadašnji predsjednik Izvršnog odbora Grada Mišo Vukovojac, inače kadar “Čajaveca”. Taj papir o prenosu vlasništva na “Čajavec” otkrio je predsjednik Skupštine RK Borac, advokat Krstan Simić. Upravo on je kasnije bio najglasniji u nastojanju da se Stadion sruši. Takođe, i šef urbanizma Slobodan Bućma, inače predsjednik ŽRK Borac, pokušao je da me ubijedi da se rukomet igra na Manjači!

Moj odgovor je bio da mu “mama igra na Manjači”! Nismo više o tome razgovarali, samo je on dodao da stadione u velikim gradovima grade negdje izvan centra. Odbrusio sam mu da “jede g…a” i neka svoj ŽRK Borac vodi na Manjaču.

Najnovije je da se na Manjači sada igra vaterpolo na jezeru sa usađenom banderom na sredini, a počasni gost na svečanosti otvaranja bio je selektor vaterpolo reprezentacije Srbije Dejan Savić, koji je ovo plivalište i otvorio. Ujedno, Dejan Savić je danas glavni koordinator sporta u Banjaluci. Naš grad, pored tolikih osvajača zlatnih olimpijskih medalja, kao i Svjetskih i Evropskih prvaka, sada još i uvozi sportske stručnjake iz inostranstva! A on ne može da utiče na to i pomogne da Vaterpolo klub Banjaluka bar trenira na plivalištu normalnih dimenzija, a taj isti VK Banjaluka je pet godina za redom prvak BiH.

Pitam se šta on može da pomogne sportu Banjaluke, ili je možda tu zbog nekih i nečijih interesa. To je sramota za cijelu Banjaluku jer nije sportska Banjaluka Manjača!

Eto, prije par dana je izbio veliki požar na mjestu gdje se nalazio Stadion malih sportskih igara gdje je smještena i Investiciono-razvojna banka (IRB). Objekat je pretrpio veliku štetu, uništena je sva dokumentacija kao i dio poslovnih prostora osoba koje su ih dobile od investitora u znak zahvalnosti za pomoć u lobiranju.

Mogu samo da kažem “IMA BOGA”, a sve ostalo je stvar istražnih organa.

Ono što je jedino sigurno, to je da je rušenjem Stadiona sportskih igara najviše izgubila sama Banjaluka. Po njemu je grad bio poznat, da ne govorim o sportistima koji su tu ostvarili svoja najveća dostignuća. Ali, kome to uopšte i reći kada više nema ni njih ni starosjedioca Banjalučana. Mada, moram reći da je Tomo Marić pokušao da svojim pisanjem spriječi rušenje Stadiona ali nije bio tako oštar. Takođe, rušenju se usprotivio i Abas Arsllanagić u jednom svom intervjuu, ali ni on nije uspio.