Gradski stadion u Užicu, na kojem igra ekipa Slobode, odnedavno se zove po legendi srpskog fudbala Radomiru Antiću, ali je malo poznato da je mural na zidu ovog zdanja i prije popularnog Antare dobila jedna Banjalučanka.

U pitanju je Mira Stegić-Stević, koja je kao mlada počela da radi u tadašnjem “Glasovom” OOUR-u “Grafika” gdje je provela pet godina, a igrala je i u RKUD “Pelagić”. A onda ju je ljubav odvela u Užice gdje se udala i provela ostatak života.

Porodica Stević stanovala je odmah pored stadiona, a teta Mira je vrlo često gledala treninge mlađih kategorija, da bi se odlaskom u penziju uključila u rad omladinskog pogona ovog kluba. Starala se da mladim fudbalerima budu čisti i popeglani dresovi, da ih čeka topao čaj poslije treninga u zimskim danima.

– Ona je to radila onako iz duše, punog srca. Bila je penzioner i sve svoje slobodno vreme provodila je na stadionu. Dečaci su je voleli kao svoju majku, a ona njih kao svoju decu. Sloboda u to vreme nije bila finansijski stabilna pa je neretko čak i ona od svoje penzije njima kupovala čajeve i sokove. Znala je ostajati do duboko iza ponoći dok sve ne završi jer je bila jedini ekonom i to za više selekcija – naglasila je u razgovoru za “Glas Srpske” Mirina kćerka Biljana Stević.

Klinci su cijenili i poštovali njenu majku, baš kao i svi treneri i čelnici Slobode.

– Ne govorim ovo zato što je u pitanju moja majka, ali je činjenica da je u Užicu malo ljudi koji su došli “sa strane”, kao što je Mira došla iz Banjaluke, a da su bili tako prihvaćeni i voljeni. Baš kao što su je volela Slobodina deca, tako je bila poštovana i na poslu, u komšiluku i na ulici. Eto, prošlo je deset godina od njene smrti, a nju i danas pominju sa istom ljubavlju – sa ponosom ističe Biljana.

Vrhunac tog poštovanja, reklo bi se i nagrada za životno djelo, došao je oslikavanjem murala na jednom od zidova stadiona “Radomir Antić”.

– Iskreno, niko od nas iz porodice nije znao šta se sprema. Saznala sam sasvim slučajno. Bilo je to u jesen prošle godine, padala je neka kišica, a uz stadion se okupilo desetak dečaka, baš kao što to rade gotovo svaki dan. Nisam ni obraćala pažnju, a onda mi je jedna komšinica javila da se “nešto dešava”. Pogledala sam kroz prozor i videla da ti dečaci nešto crtaju na jednom od zidova. Pitala sam ih koga slikaju, a oni su mi uglas odgovorili “teta Miru”. Kada sam to čula nisam mogla da izdržim i počela sam da plačem – prisjeća se Biljana Stević.

Kako sama kaže, koliko god je ona bila iznenađena, toliko su bili iznenađeni i sami autori murala.

– Videći moje suze pitali su me da li sam možda poznavala teta Miru, a kada sam im rekla da mi je to majka, krenuli su uglas da mi pričaju o njoj, da se prisećaju raznih dogodovština, pa i anegdota, te događaja za koje ni ja sama nisam znala. Sada taj mural na kojem piše “Tetka Miro hvala Vam za sve! 1938 – 2011” gledam svakog dana i osećam kao da je majka i dalje tu sa nama – završila je svoju priču Biljana Stević.

Ljubav prema djeci

Kćerka Biljana kaže kako su se zbog tog njenog “posla” ona i brat vrlo često znali i posvađati sa majkom.

– Bilo je momenata kada smo se baš ljutili na nju, govoreći joj kako joj to nije potrebno i da je to za nju veliko opterećenje. Imala je ona solidnu penziju i nije joj bilo potrebno da zarađuje sa strane ali, ona to nije ni radila zbog novca. Bilo je to iz čiste ljubavi prema toj deci koja su joj to znali da vrate na najlepši način – pojasnila je Biljana Stević.