U prvim danima januara prije trideset godina emitovana je prva epizoda televizijske serije “Bolji život”, a gledamo je u ko zna kojoj reprizi ovih dana u prijepodnevnom terminu Radio-televizije Srbije. I na prste jedne ruke nabrojaćemo one kojima je dosadila.

Odgonetanje tajne uspjeha ove serije bilo bi slaganje raznih karata od kojih su gotove sve aduti i garantovale su igru na sigurno njenih autora sa dvadesetomilionskim jugoslovenskim gledalištem koja je, tri godine zaredom, svake nedjelje prikivala za televizijske ekrane.

 Prvo sam naziv, jednostavan a višeznačan, istovremeno je nosio i nadu i podrugljivost, bio je memento mori prohujalom boljem dobu i naznaka nekog drugog boljeg života koji će to biti samo pod navodnicima. Bio je takođe i omaž porodici, ali i vjesnik propasti te “osnovne ćelije društva” na koju će kidisati neka nova pravila, gdje će svako vući na svoju stranu bez jasnog kompasa i cilja. Serija je bolno secirala i terminalnu fazu degenerisanog samoupravnog sistema u kome će definitivno početi da odumire radnička klasa iako je u socijalističkim utopijama ta sudbina bila namijenjena državi, a preko njenog leša će gaziti razni Jataganci i Kurčubići, rodonačelnici tajkuna i privatizacionih profitera. S tim što će u odnosu na beskrupuloznost i osionost ovih potonjih, ova dvojica ostati u sjećanju kao simpatični hohštapleri u kojima se moglo i naći ponečeg ljudskog. Siniši Paviću, autoru scenarija, i triju vrsnih reditelja (Mihailo Vukobratović, Andrija Đukić i Aleksandar Đorđević) pošlo je za rukom da hirurškom preciznošću naprave vivisekciju cijelog društva: tu je porodica, škola, firme, sindikati, radništvo, vojska, lopovluk, pjevaljke, zatvor, podmukla pošast nacionalizma koji će od benignog prepucavanja mladih vojnika u sporenju oko toga koju će pjesmu pjevati ubrzo u realnom životu preći u gangrenozno stanje koje će razoriti tkivo zajedničke države.
Bila je to i oproštajna jugoslovenska televizijska serija jer se poslije emitovanja posljednje epizode (16. juna 1991. godine) Jugoslavija počela raspadati odvajanjem Slovenije i Hrvatske. Dakle, moglo bi se reći da je serija koja je napravljena da traje tri sezone (snimljeno je 90 epizoda) ispala djelo za sva vremena. A mi smo pokušali da njene glavne junake iz poznih osamdesetih godina prošlog vijeka preselimo u ovo naše vreme i vidimo kako bi se danas snašli Giga Moravac i njegova familija.

Giga

Dragiša Popadić, alijas Giga Moravac, zamišljen kao simbol pater familijasa kome se već tada postava porodičnog šinjela para po svim šavovima a konci izmiču iz ruku, tek danas ne bi imao nikakve šanse.

Njegovo elementarno poštenje, kako unutar porodice tako i na poslu, imalo bi težinu okova i betonskih čizama koje bi ga odvukle na dno kaljuge u kojoj danas neki drugi očevi ne tjeraju decu da uče ili traže pristojan posao, nego prisiljavaju nastavnike da im daju visoke ocene a radna mesta im kupuju. I dok je onda kao pravnik polupropalog preduzeća koliko-toliko u okvirima zakona ispravljao Kurčubićeve brljotine, sada bi morao da izvodi pravne vratolomije kako bi pokrivao težak kriminal i lopovluk. Za tako nešto teško da bi časni Moravac imao stomak i sve što bi imao da kaže bilo bi ono njegovo “More, majke vam ga šašave i bezobrazne!”

Ema

Emilija Popadić, prefinjena dama građanskog pedigrea koja je pomalo sa visine gledala na sirovost svog izabranika južnjačkog mentaliteta, danas bi verovatno drukčije birala, i Giga Moravac bi teško imao prođu kod profesorice latinskog istančanih manira. Vrlo vjerovatno bi završila kao statusni ukras novokomponovanog biznismena koji bi se hvalio suprugom koja svira klavir i govori jezike. A pitanje je i da li bi današnji đaci slušali deklinaciju latinskih glagola obzirom da su i srpski jezik “esemesovali” i “vajberizovali” pa bi se decentna gospođa Emilija našla u čudu u nekoj učionici pokušavajući da dokuči smisao novogovora generacije 21. vijeka. I sigurno bi joj se rogobatni sleng sina Bobe nad kojim se onda sablažnjavala učinio kao prava muzika za uši u odnosu na ono čega bi se sada naslušala.

Guza

Aleksandar – Saša Popadić, alijas Guza, kao prototip smotanog zgubidana koji tumara kroz život ne snalazeći se najbolje ni u poslu ni u ljubavnim vezama u današnjem vremenu imao bi zagarantovanu propast. U najboljem slučaju završio bi kao niskokarijerni činovnik koga izjeda kancelarijska memla ili kao papučić i statista iz drugog plana kod nekog primjerka modernih biznis-predatorki trpeći pridike i ponižavajući položaj zamijenjenih uloga. Velike su šanse i da bi bio još samo jedan u armiji onih koji su i dalje kod roditelja na stanu i hrani, posvađan i sa njima i sa svijetom oko sebe.

Budio bi se oko podne teturajući se ka trpezariji u potrazi za kafom koju bi mu skuvala majka Emilija, ali bi je rijetko kad popio do kraja zbog Giginog zvocanja. I teško da bi kao takav bio interesantan nekoj novoj Koki jer i takve danas biraju kome će uvaliti dete.

Viki

Violeta – Viki Popadić, lucprdasta ćerka koja u potrazi za slavom, glamurom završava u naručju ocvalog pozorišnog prvaka, a potom u braku sa ljekarom-plejbojem koji će joj potrajati malo duže od večernje šminke, danas bi bila u neprestanoj potrazi za adekvatnim sponzorom ukoliko se ne bi smirila kao supruga visokopozicioniranog političara. Uglavnom, moglo bi se reći da je njen lik iz “Boljeg života” bio neka vrsta preteče modernih starleta kojima će drskost i fizički atributi biti najveći kapital za otimanje svog parčeta neba. Ako bi sve ovo prethodno nekako i preživeli, Gigu i Emiliju bi dotukla ćerkina karijera koju bi češće gledali na duplericama tabloida nego za stolom na nedjeljnom porodičnom ručku.

Boba

Moglo bi se reći da je Slobodan – Boba Popadić, najmlađi član porodice, jedini imao njuh za vreme koje dolazi, pa ne sumnjamo da bi se i danas najlakše snašao. Oca i brata je već detektovao kao životne gubitnike, nije mu bio problem da naklonost profesora matematike prema njegovoj majci iskoristi i dođe do pozitivne ocene, a svjedočanstvo je vidio samo kao put do dijela tetkinog nasljedstva. Uskoro je osjetio i slast lakog keša koji mu je otvorio put ka srcu lijepe pjevačice, ovjerio je i čuveni Padinjak, tako da je odradio sve ono što bi mu trasiralo put ka modelu uspjeha koji je danas na snazi. U nekom novom serijalu “Boljeg života” Bobu bismo gledali u bijelom odijelu kao kakvog građevinskog preduzimača, tako da bi Emilija onu kafu Guzi kuvala vjerovatno od para koje bi doturao novopečeni biznismen, dok bi se siroti Giga krstio i lijevom i desnom: “Majke vam ga šašave…”

Siniša Pavić: “Bolji život” je bio neželjeno dijete

– Po završetku premijernog emitovanja “Boljeg života” u junu 1991. godine, Bogdan Tirnanić je snimio emisiju posvećenu tom događaju na RTS-u u kojoj je rekao: “‘Bolji život‘ voljeli su baš svi, ali su ga na kraju voljeli i oni ostali.” Koji ostali? Na koga je Tirke mislio kad je ovo rekao zaključujući emisiju? Na one koji su “Bolji život” dočekali kao neželjeno dijete. Tri i po mjeseca je emitovan a da niko o njemu nije napisao nijednu dobru reč. Loših je bilo veoma mnogo. Svake nedjelje. Dok Mira Golumbovska, poslije četrnaeste epizode, nije u “Večernjim novostima” napisala otprilike: “Ljudi, pa ovo je odlično.” U redakciji mi je predlagano da seriju skratim i završim na dvadesetoj epizodi. “Ostali”, na koje je Tirnanić mislio, radili su sve da seriju zaustave: iz produkcionih, repertoarskih, ličnih, konkurentskih, finansijskih, pa čak i onih najbanalnijih “ljudskih” razloga. Bilo je to za mene surovo iskustvo, a ponovilo se i sa “Srećnim ljudima”. Dug je i ponekad vrlo mučan put do statusa kultne serije.

Danas su autori zaštićeni od ovih muka. Marketing ih oslobađa sumnji, opreza, kritičnosti, put do uspjeha je skraćen, ponekad se čak poklapa sa početkom emitovanja. Ono za šta je potreban talenat i strpljenje postiže se reklamnim fanfarama i otvaranjem prostora za samohvalisanje. Ne mislim da je to dobro za autore. Možda se i zato Tirketovi “ostali” jave ponekad i sada kod svake reprize “Boljeg života”. Samo ih ona iznervira. Valjda zbog njih i ide u devet ujutro kada su svi na poslu ili u školi.

Iskoristiću ovaj jubilej da zahvalim svima, i onima kojih više nema, na saradnji u ovom velikom i nezaboravnom poduhvatu. Nikada, ni prije ni poslije njega, nije se na jednom poslu okupila takva briljantna glumačka ekipa svih generacija. I poslije tri decenije, isijavaju s ekrana svežinu koja ništa nije izgubila. Nigde šmire, šablona, žutine, do tada neki nepoznati postali su velike zvijezde, a već poznati igrali su kao da će to tek postati. Svi zajedno, od Marka Nikolića i Cece Bojković do Mike Vitorovića i Taška Načića, ostvarili su preko stotinu likova koji su, svaki od njih posebno, nosili svoju sudbinu i priču koja bi bila dostojna i neke posebne serije. Za to jedinstvo glumačkog stila, nepogrešivo tumačenje teksta i ritam u kome za devedeset sati programa nema ni minuta praznog hoda zasluga ide rediteljima Miši Vukobratoviću, Aleksandru Đorđeviću i Andriji Đukiću i njihovoj, gotovo neprimjetnoj, svedenoj režiji, onoj od najbolje vrste. Ako bi i drugi radili tako svoj posao i spasli traku digitalizacijom i osvježenjem, možda bi “Bolji život” slavio još neke jubileje, kaže Siniša Pavić, scenarista “Boljeg života”.

Pjesma

Seriju je obeležila i pjesma „Ja hoću život“ koja je išla kao odjavna špica svake epizode. Za nju je stihove napisao glumac i pjesnik Ljubiša – Baja Bačić, a otpevao ju je Dado Topić