Gotovo četiri decenije čula se pjesma “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Slušala se u fabričkim halama, školama, kasarnama, rudnicima, na oranicama, stadionima, a ne mali broj onih je koji i danas zauzmu  stav ”Mirno” kada začuju čuvene taktove.

Međutim, malo je poznato  da  je  ova  pjesma  nastala  u potkozarskom selu Bjelajcima, koji danas pripadaju opštini Kozarska Dubica, a  ispjevala ju je Persa Ristić.

Ona je domaćica i učesnik narodnooslobodilačke borbe iz ovog sela. U intervjuu iz 1982. godine ispričala je da se sjeća dobro svih ofanziva, posebno one kozaračke, kada je od Nijemaca i ustaša otjerana u Slavoniju.

Početkom oktobra 1942. godine vratila se iz Slovenije. Ponovo je stigla u rodne Bjelajce. Zatekla  je  pustoš na sve strane, popaljene  kuće, izginulo  stanovništvo ili otjerano u logore.

– Nas  nekoliko  žena  koje  smo  preživjele, obilazile  smo njive, pašnjake na kojima nije požnjevena pšenica i pokošeno sijeno. Skupljajući vlati dozrelog žita, skupljali smo kosti izginulih mještana i boraca u vrijeme ljetnje ofanzive 1942. godine na Kozari. U tom teškom vremenu prvi put smo zapjevale pjesmu:

“Grob do groba u zelenom žitu, a Kozara zaklinje se Titu. Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo” – rekla je ona tada.

Tako je ova pjesma krenula od mjesta do mjesta, od bitke do bitke do legendarnog statusa. Tako je Kozara dala možda i dvije najčuvenije folklorne inovacije bivše države, pjesmu “Druže Tito mi ti se kunemo”, al i nadaleko čuveno “Kozaračko kolo”. Samo da je sa manje života, i krvi sve plaćeno. Cijena junaštva je bila visoka, previsoka, ali krajišnici su takvi, ili prvi, ili ih nema nigdje,….