Gotovo četiri decenije čula se pjesma “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Slušala se u fabričkim halama, školama, kasarnama, rudnicima, na oranicama, stadionima, a ne mali broj onih je koji i danas zauzmu  stav ”Mirno” kada začuju čuvene taktove.

Međutim, malo je poznato  da  je  ova  pjesma  nastala  u potkozarskom selu Bjelajcima, koji danas pripadaju opštini Kozarska Dubica, a  ispjevala ju je Persa Ristić.

Ona je domaćica i učesnik narodnooslobodilačke borbe iz ovog sela. U intervjuu iz 1982. godine ispričala je da se sjeća dobro svih ofanziva, posebno one kozaračke, kada je od Nijemaca i ustaša otjerana u Slavoniju.

Početkom oktobra 1942. godine vratila se iz Slovenije. Ponovo je stigla u rodne Bjelajce. Zatekla  je  pustoš na sve strane, popaljene  kuće, izginulo  stanovništvo ili otjerano u logore.

– Nas  nekoliko  žena  koje  smo  preživjele, obilazile  smo njive, pašnjake na kojima nije požnjevena pšenica i pokošeno sijeno. Skupljajući vlati dozrelog žita, skupljali smo kosti izginulih mještana i boraca u vrijeme ljetnje ofanzive 1942. godine na Kozari. U tom teškom vremenu prvi put smo zapjevale pjesmu:

“Grob do groba u zelenom žitu, a Kozara zaklinje se Titu. Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo” –rekla je ona tada.

Tako je ova pjesma krenula od mjesta do mjesta, od bitke do bitke do legendarnog statusa. Tako je Kozara dala možda i dvije najčuvenije folklorne inovacije bivše države, pjesmu “Druže Tito mi ti se kunemo”, al i nadaleko čuveno “Kozaračko kolo”. Samo da je sa manje života, i krvi sve plaćeno. Cijena junaštva je bila visoka, previsoka, ali krajišnici su takvi, ili prvi, ili ih nema nigdje,….