Nikola Nikić, as koga i danas pamte ljubitelji fudbala u bivšoj Jugoslaviji i čije se blistave igre u dresu sarajevskog Željezničara i danas pripričavaju, kada je kao od šale tresao mreže Crvene zvezde, Partizana, Dinama, Hajduka. Rođen u Skugriću kod Modriče, osvojio je srca svih zaljubljenika u fudbal, svojim maštovitim potezima, ali ostao je upamćen i po “biserima”, jer bio je veseljak, šaljivdžija, većinom na svoj račun.  I danas je tako. Vrijeme ga nije pregazilo a pomalo sa sjetom se priseća nekih drugih vremena, kada je “Bog hodao po zemlji”.

– Nastupao sam u “Želji”, a srce mi je bilo u Partizanu, za ovaj klub sam navijao od malih nogu. Kada sam igrao prvu utakmicu u “plavom” dresu u utakmici s Beograđanima plašio sam se da se ne okrenem ka svom golu i zabijem gol “Želji”, jer sam toliko volio Partizan. Ali, baš sam se najviše nadavao golova u mečevima s Partizanom, Sarajevom i Crvenom zvezdom. Na velikim utakmicama po pravilu sam pružao i najbolje partije – priča Nikola Nikić, legendarni as sa”Grbavice”.

U sarajevski Željezničar stigao je 1979.godine, za ovaj klub je s prekidom igrao čak devet godina.

– Kada su me doveli u Željezničar ne znam da li sam sastavio 15 dana, a trebalo je da idemo u bivši Sovjetski Savez. Rekli mi: “Mali, spremi se, ideš i ti.” Joj moje muke, kupe mi cipele na Baščaršiji broj 46, popularne šimike. Ja do tad nikad nisam obuo cipele, vječito bio bos. Noge su mi se oznojile, bole gdje god se dotaknem. Obratim se doktoru: zlo mi je, mogu li malo da otvorim prozor. Ej, bog te… ja da otvorim prozor u avionu. Mislio seljak da se vozi autobusom. Ne prođe ni pet minuta kad ti ide ljepuškasta crnooka stjuardesa s kolicma i ručkom. Rade Paprica, koji je volio šalu kao i ja, odmah se uhvatio za džep da plati. Ja dreknem: “Ne, nećeš, ovo ja plaćam, dobio sam prvu ratu iz ugovora”. Dajem ja stjuardeesi pare i kažem zadrži kusur, a avion se trese od smjeha. Ima tih smješnih situacija koliko hoćeš, jer i kad sam bio povrijeđen ili kažnjen, putovao sam s ekipom, bili su navikli na moje zezancije, bio sam im kao neka relaksacija – kroz osmjeh će Nikić.

Kad god spomene čuvenog trenerskog maga Ivicu Osima, popularnog “Švabu”, Nikola Nikić ustane.

– On mi je drugi otac, uvijek ću ga pamtiti. Bio je pravičan, duša od čoveka, sjajan trener. Sa Željezničarem je postigao sjajne rezultate, s Partizanom je nastavio taj niz, za vrijeme njegove selektorske vladavine fudbalska reprezentacija Jugosalavije bila je drugi Brazil, a zna se šta oni znače u fudbalu, s prosječnim Šturmom je stigao do Lige šampiona, pa onda je ostavio trenerski pečet u Japanu. Ma da je on kao ovi današnji stručnjaci u svom timu imao Ronalda ili Ronaldinja, pokorio bi fudbalski svijet. Nije Osim bio trener, nego trenerčina.Nema više takvih.

Sjeća se i svojih dogodovština sa Švabom:

– Pričao sam jednom po novinima šta nije trebalo, pročitao to Osim i na jednoj utakmici, iako sam bio standarni prvotimac, igrao u velikoj formi, on me ostavio na klupi. Čim je utakmica počela, navijači, čiji sam bio ljubimac, krenu skandirati: Nikola, Nikola, Nikola… Odmah me u petoj minuti Švabo poslao na zagrijavanje, snijeg je neprestano padao, bilo je baš hladno, krv se ledila od zime. Trčkarao ja do kraja prvog poluvremena, pa u pauzi, on me pozove tek u 85. minutu. A, navijači ponovo: Nikola, Nikola, Nikola…I ja počnem skidati trenerku. A Osim će meni: “Ne, nećeš na teren”. Ja u čudu, kažem mu: “Šefe, što neću”, a on uzvrati: “Ti ćeš gore, vidiš da te navijači zovu da im dođeš, da ne mogu bez tebe”. A ja onda pravo na tribine.

Bio je Nikić brz kao munja, majstor driblinga, često je znao provocirati protivničke bekove.

– U šali sam im govorio da sam Best, jer je tad bio popularan taj engleski reprezentativac, a kasnije da sam Džaja. Kakav je fudbalski velemajstor bio Dragan Džajić, kakav je imao centašurt, dribling, ma to je nevjerovatno. Jugoslavija se ponosila njime, nema ko ga nije znao u svijetu. Duša me bolila kad sam vidio kako ga izvode s lisicamana rukama. Jednoj legendi to da urade, pa to je sramota. Pa Džaja je i danas pojam u Evropi i svijetu, svi ga znaju, cijene, poštuju. Samo u Srbiji nije tako.Tužno, jadno i žalosno.

Igrao je i u Grčkoj za tri kluba provoligaša: Egaleo, Aris i Paok, a sjeća se i dogodovština iz gimnazijskih dana.

– U prvoj godini na kraju polugodišta izvede me profesor pred tablu, nacrta krug i kaže mi: “Nikola, daću ti dvicu ako pogodiš koliko stepeni ima ovaj krug”. Moj drug na dlanu napisa 360. Kažem: “Dajte, profesore, pa 360”. A on će onda: Dobro, Nidžo, nemoj da ti više šapuću, ako ti neko kaže, dobićeš jedinicu. Onda on unutra velikog kruga nacrta manji i upita: “Koliko ovaj ima stepeni”. A ja sad uključim logiku, “ako onaj veliki ima 360, onda ovaj, profesore, ima 180.”Tad je u razredu nastao lom, svi su se smijali, i profesor se uhvatio za stomak. Naravno, dao mi je dvicu. Kada su prije nekoliko godina igrali veterani i novinari u Modriči, ja sam im za večerom to ispričao. A vozač koji je vozio novinare mrtav ozbiljan upita me: “Pa, jesi li pogodio?”I tad je bio urnebes.

Iako je bio omiljen u društvu, znao je nasjesti i na neku novinarsku provokaciju.

– Ja nisam glumio. Kad igrači dođu u Sarajevo sa strane, pokušavaju se ponašati kao da su se tu rodili. Ja to nisam radio. Jednom me tadašnji novinar “Oslobođenja” Ahmed Pašalić pitao je li Željo provincijski klub.Nisam znao šta to znači, pa sam rekao da je seljački. Ne u onom bukvalnom smislu, već da je Osim većinu igrača doveo sa sela. Sutradan je u novinama izašao naslov: “Samo je Matija Gubec, veći seljak od Nikole Nikića”. Kada su to pročitali u klubu bili su uvrijeđeni.

U vrijeme Željine najveće slave, tim sa Grbavice nije imao problema sa obožavateljkama, jer bili su to sve “ljepotan do ljepotana”.

– Jedna stvar koju vi novinari ne znate. Zašto je Željo bio tako dobar, jeste u činjenici da smo mi bili najružniji ljepotani. Pogledajte samo tadašnju obranu: Komšić, Čilić, Saračević, Starovlah, a napad: Bahtić, Nikić, Paprica i Baždarević. Kad se Komšić, Paprica, Bahtić i ja skinemo na plaži, nastaje neopisivi smjeh. One izbjeglice iz Somalije bili su  manekeni za nas. Poznata je i kletva iz tog vremena: “Dabogda vam djeca ličila na navalu Želje”.

Bogata karijera imala je i onih malo ružnijih stvari, ali i one su se sa Nikolom Nikićem završavale na komičan način. Tako je bilo i kad je riječ o namještenim utakmicama.

– Sjećam se jedne utakmice protiv Prištine. Šujica koji je nekada branio u Želji, dogovorio bodove se Komšićem, Čilićem, Saračevićem i Vlaškim.Kada se dogovara utakmica, onda se obično ide u odbrambene igrače. Ja to nisam znao. Vidim ja Komšić, pušta li, pušta. Ide lopta čista, on se skloni i 1:0 za Prištinu. Penal i 2:0. Meni nešto sumnjivo, ali ne razmišljam. Onda se ja razigram, 2:1, 2:2, 3:2, za nas. Oni 3:3, ja 4:3. Šuica poludio i urla: “Doći ćete vi opet u Prištinu”. U svlačionici saigrači tužni, spustili glave. Kažem ja njima: “Što mi niste dali 100 maraka, pa bi se ja na početku uhvatio za koljeno i izašao napolje”. To mi je bila prva utakmica za koju sam vidio da je sumnjiva. Uglavnom, sutra u novinama izađe naslov: “Nikić potopio Prištinu” – tako priča Nikola Nikić, fudbalski šmeker, koji je plenio na terenu, ali van njega.

U moru anegdota, jedna od upečatljivih jeste kako je umjesto protivničkoj mreži krenuo prema svom golu.

– Igrali smo protiv Partizana i Jusuf Hatunić me loptom snažno pogodi u glavu. Iznesu mene iza Partizanovog gola i doktor Hamo Hasanbegović pokaže mi prst i pita vidiš li?”Ma kako ne vidim prst”. Uđem u igru, neko mi doda loptu i pođem ja pravo ka svom golu. Sreća, moj saigrač Josip Čilić, na šesnest metara uleti mi klizeći. Sudija mu da žuti karton, a mene iznesu vani. Doktor je poslije rekao da šest meseci trebam pauzirati. Ali naš fizoterapeut se nije složio: “Ma kakvi, taj će za mjesec dana biti kao nov”. Doktor g upitao: “Kako će tako brzo, a ovaj odgovorio: “Ma nema on mozga”. I stvarno, za mjesec dana ja zaigram, a fizioterapet pred svima kaže: “Jesam li vam rekao da nema mozga”.