Dario Batos (36) dojučerašnji štoper FK Željezničar iz Banjaluke mogao je da bira u koji će klub iz višeg ranga takmičenja, ali je on najviše zbog drugara uvijek ostao vjeran Želji.

U nekoliko navrata bio je na pragu FK Borac. Možda bi i prihvatio poziv Vlade Jagodića, koji ga je trenirao u šargovačkoj Budućnosti, da ga društvo nije pokupilo i odvelo u kafanu.

– “Zar da nas napustiš! Tamo ćeš sjediti na klupi. Nećeš nikad kao mi sada dati duši malo oduška. Ostani s nama. Pare budu i prođu, drugarstvo je vječno”.

Slomila me je njihova priča ,možda sam pogriješio. Mogao sam da sam prešao u Borac, proći bolje. Ne mislim na materijalnu stranu,  nego na karijeru. Vlado Jagodić me zvao, on je poznavao moje kvalitete. A, Željo je posebna priča. Eto, ja sam počeo u Omladincu pa sam prešao u zalužansku Mladost, dvije sezone igrao i za šargovačku Budućnost,  da bi 2002.  godine prešao u Želju. Zbilja, ni u jednom klubu, nigdje nije bilo kao u Želji. Igrali smo besplatno, nema premija i stipendija, ako pobijedimo svi smo na okupu. Odemo u naš restoran, zezamo se, popije se. Nađe se tu i harmonika i fešta do ponoći. I kad izgubimo, opet ista priča. To druženje nigdje nije kao u Želji. Na kraju krajeva, sve bude i prođe.

1779093_10201693309714214_1952811922_n

Možda je to drugarstvo i važnije od novca. Zaposlen sam u Željeznicama Republike Srpske, zadovoljan sam, ne treba čovjek preko hljeba tražiti pogače – započinje priču Batos, kome je uzor bio Miodrag Belodedić, na koga je podsjećao i igrom, ali i stasom.

– Da je prešao u Borac, Batos bi siguan sam izborio mjesto u standardnoj postavi, jer je to igrač koji posjeduje izvanredne kvalitete. Ima odličan pregled igre. Dobar je na zemlji, a u vazduhu i skoku neprelazan. Niko se pored njega nije nadavao golova – pun je hvale za svog doskora najboljeg igrača,  Slađan Peulić.

Batos je inače fudbalsku karijeru započeo 1989. godine u Omladincu. U ovom klubu je prošao sve kategorije od pjetlića do juniora, i kada je trabalo da debituje i za seniore, odlučio je da pređe u zalužansku Mladost. Odmah se nametnuo dobrim igrama i postao je standrardni prvotimac. Nakon dvije sezone seli se u šargovačku Budućnost, koji je tada trenirao Vlado Jagodić.

– Jagodić me mnogo čemu naučio. Stalno mi je govorio: “Dario, car si u skoku! Svaka čast, ali i pregled igre je i te kako važan”. Znao sam šta mi govori, nikada nisam skočio u prazno, da me lopta preleti. Uvijek sam pratio tok akcije protivničkih igrača, naročito centaršutve sa lijeve i desne strane. Uvijek sam čuvao najbolje strijelce, ali malo se ko pored mene naigrao.

Dobre igre mladog Batosa nisu prošle nezapaženo. Pokojni Ilija Miljuš zapazio je korpulentnog centarhalfa, ali Gradski stadion ostao je samo san.

Dario Batos

– Nisam poslušao Miljuša, kao ni kasnije Jagodića kada me je zvao u Laktaše. Bilo, pa prošlo! Ostao sam vjeren Želji deceniju i nešto. Možda sam mogao još koju sezonu izgurati, ali povrede su me dotukle. U duelu sa Ramićima protivnički igrač slomio mi je nos. Neugodna i bolna povreda. Drugi put nastradala je jagodična kost i to na oproštajnom meču sa Omladincem. Džaba ti fešta. Nikome nije do slavlja. Igrači, uprava, prijatelji, svi su bili zabrinuti za moje zdravlje. Odmah poslije utakmice došli su da me obiđu na hirurgiju. Srećom, sve se dobro završilo. Najviše, zbog ove dvije povrede odlučio sam okačiti kopačke o klin.

Dario Batos već sada razmišlja o tome šta i kako dalje. Fudbal mu je u krvi.

– Upisaću trenersku školu. Imam žicu za taj poziv. Volio bi da radim sa mlađim uzrastima. Rad s djecom je nešto posebno. Tu si i učitelj, i pedagog, i trener, i roditelj. I danas se sjećam svojih prvih trenera, Štile Jakobašića i Nene Gavrilovića.  Od svakog sam ponešto pokupio, vjerujem da će mi to vrlo brzo dobro doći – zaključio je Dario Batos.

Strijelac

Znao je Batos često da zatrese i protivničku mrežu. U gradskom derbiju s Vrbasom, čak tri puta se upisao u strijelce, i to sve tri puta glavom.

– Skok igra me krasila. Za glavu bi uvijek nadvisio protivničkog igrača. Ko zna, da sam igrao na mjestu centarfora, možda bi bio i dobar golgeter. Ipak, više sam volio da ih čuvam. Slađe mi je bilo zaustaviti napadača, nego da postignem gol – kaže Batos.

Otac najveći kritičar

– Poslije svake utakmice moj naveći kritičar bio je otac Boško. Nije bio fudbaler, ali se dobro razumije u fudbal. Možda me je i previše kritikovao, jer je navijač Crvene Zvezde, a ja vatreni Partizanovac, hahahahah. Ma, šalim se, uvijek je bilo korisno poslušati njegov savjet.