Piše:Miro Bjelić

Obzirom da sam dugo u sportu, još od 1950. godine pa do raspada Jugoslavije, a potom i od stvaranja Republike Srpske sve do 2010. godine, mislim da imam pravo da komentarišem stanje sporta na ovim prostorima, prije svega u Banjaluci gdje sam čitav svoj život.

Kao prvo, kratka biografija, kako mene, tako i moje porodice…

– Otac, rođen u Velikoj Pisanici, Bjelovar, 1903. godine, a u Banjaluku je došao 1923. godine i to zahvaljujući svom bratu Jovi koji je u to vrijeme bio ministar šumarstva u Kraljevini Jugoslaviji.

– Majka, Mara Kokanović, rođena je u Banjaluci 1910. godine.

– Sestra Branislava rođena je u Banjaluci 1940. godine.

– Ja sam rođen 1943. godine u Srbiji, u Aranđelovcu, gdje smo, u Bukulji, za vrijeme Drugog svjetskog rata bili u izbjeglištvu.

U Banjaluku smo se vratili 1946. godine. U to vrijeme nije bilo ni kafića ni društvenih mreža, postojala je samo vanškolska aktivnost i razne sekcije. Jedna od tih sekcija bio je i sport. Počeo sam u DTV ”Partizan”, a moj ”prednjak” je bio profesor Ante Friganović zvani Šjor.

Potom sam bio član Aero kluba koji je tada bio smješten u današnjem ”Plavom podrumu”, preko puta hotela ”Palas”. Tu mi je nastavnik bio Drago Erceg.

Nakon toga počinjem da treniram stoni tenis, pod vođstvom Šjora Friganovića. Ta zgrada je poslije srušena, a na njenom mjestu danas se nalazi dvorana “Mejdan”.

Godine 1957. osnovan je Vaterpolo klub Mladost, a u isto vrijeme sam igrao i za pionire FK Borac. Trener mi je bio prvotimac Đorđević koji je u Banjaluku došao iz Čačka, zajedno sa Jankovićem i Čekerevcem.

Na kraju sam se opredijelio za rukomet, odnosno RK Borac, u koji sam 15. avgusta 1958. godine došao zajedno sa Borom Golićem, Milom Kekerovićem, Milom Prnjatovićem, Božom Čalmom, Sejom Sadićem, Kamenkom Kašikovićem i drugima…

Pokretač sporta u Banjaluci je bila SOFK-a koja je organizovala međurazredna takmičenja, prvenstva osnovnih i srednjih škola na kojima su učestvovale i jedince JNA. Ta prvenstva su se održavala u svim sportskim disciplinama.

Najjači dueli bili su između Srednje tehničke škole i Gimnazije i kada su se ove dvije ekipe sastajale, nije bilo nastave ni u jednoj od njih. Utakmice su se uglavnom igrale na Gimnaziji, te vojnim sportskim terenima u Boriku, a kasnije i na Stadionu sportskih igara.

Tada je sport u Banjaluci cvjetao, a nije prošlo mnogo i bili smo proglašeni za, nakon Splita, najsportskiji grad u Jugoslaviji.

A danas sport u Banjaluci više i ne postoji!

Postavlja se pitanje – Ko je kriv za to?

Istovremeno, zanimljivo je i da takozvani ”Banjalučani” mnogo stvari iz tog perioda. Među njima je dosta interesantnih podataka, između ostalog…

Da su veliki rukomet u Željezničaru (ovo ime je izabrano zbog velikih povlastica u prevozu, posebno K-15 karata), koji je kasnije postao Borac, igrali braća Čangalović, Ranko i, kasnije čuveni operski pjevač, Miroslav, koji je kratko nosio dres Željezničara jer je zbog školovanja napustio klub. Oni su, inače, iz Glamoča.

Kada smo već kod Glamoča, neposredno nakon rata sam intervenisao kod generala Gvere da nam igrača Bojana Ljubišića, koji je bio u vojsci, prekomanduje negdje malo bliže Banjaluci. Dobio sam odgovor ”zašto u sport ne uvedemo disciplinu bacanje kamena sa ramena?”

Takođe, po zadatku da grade Sarajevo, iz Banjaluke su otišla braća Štraus. Tihomir je bio golman i u Rukometnom i u Fudbalskom klubu Borac, a majka Ivanka, moja prva komšinica, je ostala u Banjaluci.

Stanovali su u Džinića ulici broj 1, u kući sa poznatom sportskom porodicom Kršlak, Ibrahimom i Nasihom, te Mustafom koji je takođe igrao i rukomet i fudbal.

U to vrijeme je sport u Jugoslaviji bio na visokom, svjetskom nivou. Spomenuću samo šah, košarku, rukomet, stoni tenis, gimnastiku, atletiku…

Tada je Banjaluka bila jaka u rukometu, šahu, gimnastici, kajaku na divljim vodama, moto trkama, fudbalu… Bila je Banjaluka organizovan sportski grad, dosta se ulagalo u sport, a Banjalučani su ga voljeli. Naročito je to važilo za ”raju preko Vrbasa”, takozvani ”peti kvart”. Najjači članovi uprava klubova bili su sa tog područja.

Podsjetiću sve ”skorojeviće Banjalučane” na samo jedan događaj. Kada se skupljao novac da u Borcu ostane golman Marjan Jantoljak, najviše su priložili ćevabdžija Mujo Đuzel, te slastičar Šukrija Tahirović.

Inače, Mujo je bio rodom iz Glamoča, a Šukrija upravo iz ”petog kvarta”. Pametnima je i ovo dovoljno za komentar.

Fudbalski klub Borac je najviše uspjeha imao za vrijeme Safeta Filipovića, Mesuda Mulaomerovića, Tase Mešinovića, a RK Borac u vrijeme Marka Ančića, Sulejmana Ibrahimbegovića, Dževada Osmančevića, Džavida Gunića, trenera Voje Misaljevića i Pere Janjića.

Na žalost, sport u Banjaluci danas ne postoji i svi su digli ruke od njega!

Ne poštovati jedan olimpijski sport poput vaterpola, odnosno VK ”Banjaluka”, ne da je sramota za ovaj grad, već je to velika bruka!

Podsjetiću one koji ne znaju, a takvih je zaista mnogo, da je VK ”Banjaluka” posljednjih pet godina šampion BiH. Predsjednik kluba je doktor Slobodan Grahovac zvani ”plovak” i bivši vaterpolista Partizana.

“Banjalučanima” su zato poznate razne pevaljke i kada pjevaju u Beogradu i koje se vozaju avionom kako bi gledale panoramu Banjaluke. Pitam se kada je u Banjaluci nagrađen neki član uprave kluba za svoj amaterski rad.

U pravu je Dr Grahovac kada kaže da pišem o tamnim stranama banjalučkog sporta!

Da kažem i zašto nisam prisustvovao proslavi šampionske titule rukometaša Borca koja je organizovana 21. maja ove godine.

Kao prvo, mora se znati da kada RK Borac nešto promoviše, onda to mora biti na najvišem nivou! Na žalost, ovo je bila privatna promocija direktora Vladimira Brankovića. Svima su poslane pozivnice, ali meni ne!

A zna se i zašto. Naime, uže rukovodstvo kluba sa Brankovićem na čelu, koji je tada bio igrač Kosiga, je svojevremeno prodalo, odnosno pustilo, dobojsku Slogu da ih savlada sa čak 22 gola razlike, kako Borac nebi osvojio Kup Republike Srpske. I baš oni su danas glavni u Borcu!