Iako godina ima 365 dana, za Borac i Banjaluku, samo je jedan obilježen crvenim slovom! 11. maja 1988. godine, te srijede, sunčane, negdje oko 18.55, što je bilo u Krajini, a volilo je fudbal, zajaukalo je od sreće…. (kasnije se ispostavilo da su mnogi u bivšoj državi radovali se uspjehu Borca).

Borac je savladao Crvenu zvezdu u finalu Kupa Maršala Tita (1:0) i otišao u besmrtnost. Jedini drugoligaš kojem je to uspjelo. Pokušavali su nešto ranije isto Borac, te titogradska Budućnost, ali nije išlo, sve do tog 11.maja. Valjda je trebao pojaviti se i Blaž Zuber, arbitar iz Bačke Palanke, pa da navlači za velikana sa “Marakane”. Neka mu je laka crna zemlja, kažu da je otišao u nju, i da se pokajao za onaj penal Bilbije nad Milojevićem, kojeg je samo on vidio…

Kažu i da se sadašnji selektor reprezentacije Srbije Dragan Stojković Piksi sažalio i onako “ofrlje” opalio penal. Lažu! Samo tri dana ranije u derbiju kola sa Veležom Piksi je na isti način savladao Vukašina Petranovića. Kara se nije dao, eno ga smije se odozgo, danas je njegov Dan….

Kažu da je Suljo Beširević namjerno promašio mrtvu šansu u 90. minutu, jer je inače, veliki Zvezdaš. Nije, jer Suljo je baš mašio takve, a davao one po kojima ga pamtimo. Eno i njega gore sa Karom, danas je njihov DAN.

A, tek doček na Trgu Republike. Ma šta pričati i pisati, ko nije bio, ne zna šta je radost i dragost. Gore na balkonu dočekuje ih bard novinarstva Limun Papić, a ni njemu nije svjedno, zaigrala suza u oku kršnom Crnogorcu. Ljubi on njih, a i oni njega. Božo najviše popio, jedva stoji na nogama, i ne mora ni stajati, njega Banjalučanke nose kroz masu.

Tu su i Ćelo, Durgut, Lupe, Biki, Špile, Lipe, Mario, Mile, Vladica, Hune, Neno, Alaga….svako u svom svijetu, jer taj 11. maj obilježio je njihove živote. I Borčev, jer da se sutra uzme i Liga šampiona, radovalo bi se, ali ne kao 11. i 12. maja.

To ti je kao i u životu, samo jednom srce voli…..