Srpski fudbalski biseri rasuti su širom Evrope, a jedan od njih definitivno je i Darian Maleš.

Momak koji je rođen u Lucernu 2001. godine i trenutno nastupa za Jang Bojs nije pretjerano poznat navijačima u matici koji su ga pobliže upoznali tokom dvije utakmice Lige šampiona kada je igrao protiv Crvene zvezde.

U intervjuu “Glasu Srpske” govorio je o svom početku u rodnom Lucernu gdje je prošao sve omladinske kategorije istoimenog kluba, transferu u italijanskog giganta, navijačkom opredjeljenju, kao i tome koliko mu znači podrška porodice te gradu Banjaluci odakle su njegovi roditelji otišli u Švajcarsku.

Kako ste počeli da se bavite fudbalom?

-Zanimljivo je to da nisam odmah uzeo fudbalsku loptu već košarkašku jer je tata igrao košarku. Međutim kad sam prvi put šutnuo fudbalsku loptu sa djecom ispred zgrade odmah sam shvatio to je moj sport. Kako smo stanovali u blizini stadiona počeo sam sve češće odlaziti na fudbalske utakmice i na moje interesovanje roditelji su me upisali u školu fudbala i tako je sve počelo. Možda je tata tada bio malo tužan jer sam izabrao fudbal, ali danas sigurno nije tužan zbog moje odluke.

Početak Vaše karijere vezan je za Fudbalski klub Lucern iz Vašeg rodnog mjesta u kojem ste prošli sve omladinske kategorije. Kako je to izgledalo?

-Rođen sam u Lucernu, prošao sve omladinske kategorije i onda debitovao za prvi tim što je za mene u tom trenutku bilo ispunjenje sna. Ranije sam odlazio na stadion i gledao utakmice prve ekipe te maštao da jednog dana zaigram za Lucern. Moji roditelji i sestra bili su jako ponosni na mene i to je ono što se ne zaboravlja. Isplatio se sav moj rad i trud kojeg sam uložio i žrtvovao se da dođem do prvog tima.

Nakon dvije sezone uslijedio je transfer u Inter. Šta ste pomislili kada ste dobili poziv slavnog kluba?

-Desilo se to 2020. godine tokom pandemije virusa korona. Ljudi iz Intera su me duže vrijeme pratili i na kraju ponudili saradnju. U dogovoru sa svojom porodicom i menadžerom prihvatio sam poziv i potpisao ugovor. Ne znam nijednog fudbalera koji bi odbio ponudu Intera. Imao sam ponude i drugih klubova, ali tadašnje rukovodstvo Intera zaista je imalo ozbiljne namjere. Ideja je bila da kroz igranje u nekom od italijanskih prvoligaša steknem potrebno iskustvo i dodatno unaprijedim svoju igru, te da nakon toga zaigram za “neroazure”. Nažalost, pandemija virusa korona i splet nekih drugih okolnosti su učinili da taj moj put ode u nekom drugom smjeru.

Pola sezone proveli ste u Đenovi, a onda prešli u Bazel gdje Vas je trenirao nekadašnji reprezentativac Švajcarske Ćiriako Sforca. Kako je bilo raditi sa njim?

-Upravo me Sforca i zvao da dođem u Bazel i nakon razgovora sa njim potpisao sam za klub. Odigrao sam 106 utakmica za tim tokom dvije sezone i proveo lijepo vrijeme sa dobrim saigračima u klubu koji je oličenje profesionalizma. Dodatno sam unaprijedio svoju igru, te stekao potrebno iskustvo za igranje utakmica na visokom nivou. Posebno bih istakao dobru igru i rezultate u Ligi konferencije, gdje smo u polufinalu poraženi od Fjorentine.

Od ove sezone član ste Jang Bojsa? Kako je došlo do saradnje?

-Imao sam super sezonu u Bazelu, bio najbolji strijelac tima nakon čega je stiglo nekoliko ponuda za saradnju. Razmišljao sam šta bi bilo najbolje za mene i odlučio se za Jang Bojse jer je klub veoma profesionalan, ima stabilnu ekipu i igra Ligu šampiona. Jang Bojs je trenutno najbolji i najorganizovaniji švajcarski klub, ima visoke ambicije u svim takmičenjima, a to se sve poklapa sa mojim razmišljanjima jer sam spreman da vrijedno radim i da konstantno unapređujem svoju igru.

Statistika Vam ide u prilog i kaže da ste na 13 utakmica prvenstva Švajcarske postigli tri gola. Kako gledate na to?

-Moj učinak je dobar iako ne igram istu poziciju kao u Bazelu gdje sam bio dosta ofanzivniji, a sada sam defanzivnije orijentisan pa mi je trebalo malo vremena da se snađem na toj poziciji. Ujedno, nisam odradio kompletne pripreme sa ekipom jer sam bio sa U21 reprezentacijom Švajcarske na Evropskom prvenstvu. S obzirom na okolnosti mogu biti zadovoljan prvim dijelom sezone.

Spomenuli ste da je jedan od razloga prelaska u Jang Bojse igranje Lige šampiona. Kako Vam se čini to takmičenje iz prve ruke?

-Iskreno, to se teško može opisati ili objasniti nekome. Debi u Ligi šampiona bio je nešto neopisivo jer dalje od toga nema. To je najveće klupsko takmičenje na svijetu.

Druga utakmica u Ligi šampiona donijela je nastup protiv Crvene zvezde na “Marakani”. Kakav je to bio osjećaj i kakvi su bili utisci nakon toga?

-I to je bio jedan od neopisivih momenata moje karijere. Pa šta da kažem. Kada su izvučeni sastavi grupa bio sam jako uzbuđen. Nisam očekivao da ću da igram na “Marakani”protiv Zvezde. Prije sam gledao utakmice sa “Marakane” na televiziji i zamišljao kakva je atmosfera na stadionu. Sad sam bio u prilici da to osjetim uživo i bilo je fantastično.

Neki mediji su pisali da navijate za Crvenu zvezdu. Je li to tačno?

-Jeste. Tata mi je zvezdaš i od malih nogu znam samo za Zvezdu. Pratim Zvezdine utakmice, mada sam više gledao košarkaške nego fudbalske mečeve, a na neke sam i dolazio. Znam sve navijačke pjesme i baš je bilo specijalno kada sam igrao protiv Zvezde.

Kakvi su utisci igranja protiv Mančester sitija, aktuelnog osvajača LŠ?

-Nije bilo lijepo (izgubili 0:3 i 1:3). Hahahahaaha… Šalim se. Siti je najbolja ekipa protiv koje sam do sada igrao. To je mašinerija koja melje i samo mogu reći vau kada vidim kako igraju i kako ih je Pep Gvardiola sve namjestio. To je skup vrhunskih igrače i jedini način da ih pobijediš je da svi oni imaju veoma loš dan, a tvoja ekipa odigra najbolju utakmicu u sezoni. Dali smo svoj maksimum protiv njih, a kada padneš za samo pet odsto oni to iskoriste.

Koliko ste dobar prijatelj sa saigračem Filipom Ugrinićem koji je dvije godine stariji od Vas, a takođe je rođen u Lucernu i prošao je sličan razvojni put?

-Dobri smo prijatelji. Filipa poznajem baš dugo. Prošao je sve selekcije Lucerna kao i ja, a sada su nam se putevi spojili u Bernu. Pored obaveznih klupskih druženja, često se viđamo i privatno, a dodatno nas veže naše srpsko porijeklo.

Da li ste imali idola kada ste bili dječak?

-Jesam i to Kristijana Ronalda. On je za mene broj jedan. Ima 39 godina i dalje je broj jedan na svijetu. Bio sam njegov fan kada sam imao šest-sedam godina, a i sada sam sa 22. Mišljenja sam da je on pravi primjer kako se napornim radom i istrajnošću vrhunski fudbal može igrati i u tim godinama.

Na svom “Instagram” profilu Ronaldo je postavio jednu sliku na kojoj je s Vama u duelu. Šta Vam je to tada značilo kao mladom igraču?

-To je bila prva utakmica koju sam odigrao, a da sam zaboravio da sam uopšte bio na terenu. Ušao sam s klupe i naspram mene bio je veliki Kristijano Ronaldo, moj idol. Poslije utakmice dobio sam mnogo čestitki i istu sliku od svih. U prvi mah nisam shvatio šta je u pitanju, a onda sam vidio da je Ronaldo na svom “Instagramu”postavio sliku sa utakmice, a ja sa njim u duelu. U tom trenutku bio sam presrećan.

U šesnaestini finala Lige Evrope očekuje Vas susret sa Sportingom iz Lisabona.

-Sporting je dobra ekipa sa bogatom tradicijom, ali protiv nje se može igrati. Nisam ih gledao do sada što je i razumljivo jer ćemo tek kasnije da radimo skauting. Imamo dobru šansu da ga pobijedimo i prođemo u osminu finala. Cilj nam je da stignemo što dalje i sigurno da će to biti interesantne utakmice.

Kakvi su Vaši sportski planovi?

-Malo kada sam zadovoljan svojim partijama i sebi sam najveći kritičar jer želim da idem do vrha baš kao i Novak Đoković koji nikada ne odustaje i uvijek pronađe nove motive koji ga inspirišu. Tako i ja želim jer je to neki moj mentalitet koji me nosi cijelu karijeru. Nikad, nisam potpuno zadovoljan i uvijek želim više na sportskom planu, naporno radim i trudim se da svoju igru konstantno unapređujem. Primarni cilj ove sezone je odbrana titule u švajcarskom prvenstvu i osvajanje Kupa Švajcarske, a moja lična želja je da uđemo u završnicu Lige Evrope.

Koliko često dolazite u Banjaluku?

-Zaista volim doći u Banjaluku, ali u posljednje vrijeme sve rjeđe dolazim zbog profesionalnih obaveza. Banjaluka je posebno mjesto za mene, jer tu su mi baka, deda, striko, kumovi kao i brojna familija. Kada sam bio mali svako ljeto sam dolazio, a sada je malo teže. Stariji sam, puno je obaveza, ali nikad neću zaboraviti da istaknem da su mi roditelji iz Banjaluke, da mi je porijeklo iz tog grada.

Koliko Vam znači podrška porodice?

-Porodica, moji roditelji i moja sestra su mi glavni oslonac. Uvijek su tu za mene i podrška su mi na svim utakmicama, gdje god da igram, što mi neizmjerno znači.