Ono što se nagoviještavalo i dogodilo se. Mladost iz Bajinaca i Borac iz Šibovske fudbalski više ne postoje…..I pitanje kada će se opet lopta zakotrljati njivama “Male grede”, i plodnim šibovskim poljanama.

Očigledno da je fudbal po ko zna koji put bio taoc jednog čovjeka. Taj čovjek ima ime i prezime, i zove se Mile Kovačević!

Obećao je i uradio ono za šta se borio od prvog dana problema zvanog “Bajinci i Šibovska”: “Ugasiću ih, i kad dođe vrijeme ponovo osnovati, ali ima da me mole na koljenima”!

Takvu odluku donio je Kovačević sa svojim saradnicima i sproveo je u djelo….Kako, zašto, zbog čega….to je sada najmanje važno….Ono što bode oči jeste činjenica da su se dva kluba koja zajedno traju preko 100 godina ugasila, i to samo željom jednog čovjeka. Samo zato što je njegov ego bio povrijeđen. Moj Mile, trula žeravička jabuko sa grane……

A, uz problem koji je nastao u PFS Gradiška, disciplinovana je i Banjaluka, kao i ostala područja. Problem ova dva kluba nije bio u Banjaluci, Doboju, ili Modriči, već isključivo u Gradišci. Potcjenjivačka politika čelnika PFS Gradiška dovela ih je do toga da se gotovo svake nedjelje ugasi po jedan klub. I ono što je živo, “debelo” razmišlja šta i kako dalje, jer teror nekoliko ljudi prerastao je u tiraniju neslućenih razmjera. Samo zato što neko razmišlja drugačije dovoljno je po Mili da ga se ugasi. Jedini grijeh Mladosti i Borca bio je što žele igrati fudbal, i to onaj seoski, izvorni, sa “čuvenim trećim poluvremenima”, gdje se podrazumijeva gajba pive i karton pepsija, uz prasence, ili neko pilence na ražnju. I to je Mile Kovačević bio spreman da ugasi zarad svog vlastitog ega.

Ni Banjaluka se ovaj put nije pokazala u junačkom svijetlu, sad je valjda jasno zašto je “jašu” godinama kadrovi koji u ozbiljnim insitucijama ne bi mogli ni cipelariti, a kamoli fudbalski odlučivati.

Ipak, u cijeloj priči najveća nepoznanica jeste onih 100-injak ljudi koji su svake druge nedjelje u Bajincima i Šibovskoj “tjerali se lopte”. Gdje će oni “crni Mile”?

Bio sam svjedok Izvršnog odbora FSRS u Banjaluci, kada se raspravljalo o odlasku Minerala iz Teslića iz PFS Banjaluka u PFS Doboj. Tada je Mile ovako poručio: “Gospodo, odakle vam pravo, da se igrate sudbinom jednog kluba. To je njihovo isključivo pravo gdje će igrati”.

Još mi odzvanjaju riječi “uglednog”, a svjedoka tog vremena, njegovih poltrona u Izvršnom odboru ima i danas, samo ne smiju dignuti glavu, a da nešto kažu, eeee, to je već suspenzija.

Na te iste riječi Mile se danas poigra sudbinom ne jednog, već dva kluba! I nikome ništa….

Fudbalska Republika Srpska ćuti i nosi samar na leđima, misleći da će njih mimoići isto. Valjda tako treba…. Pogledajte samo fudbalsku Vladu Mile Kovačevića, nabrojte imena, i uđite u COOMET sistem i “zriknite” koliko su naloga naplatili sedmično, pa mjesečno, a onda i na godišnjem nivou. Pamet da vam stane, jer prosto se zapitate kako oni išta u životu mogu postići sem jurnjave za nalogom, a pogotovo da misle o boljitku fudbala u Srpskoj. Zaboli njih ona stvar za Mladosti i za Borcem, i Šibovskim, ali i banjalučkim, i bilo kojim drugim.

Dok je tako, fudbal će nam tapkati u mraku, bez izlaza iz tunela, sa mačem oko vrata da gotovo svaki dan slušamo o tome kako se klubovi gase.

Bajinci i Šibovska, biće primjer pobjede zla nad dobrim, jer ti ljudi su imali samo jednu želju, da igraju fudbal….I nisu im dali….