Memoarska knjiga Danila Todorovića koji je 19 godina pratio Josipa Broza u lovu “Tito, lov i politika” izazavala je veliku pažnju javnosti o jednom vremenu “prohujalo s vihorom” u kojem je najveći sin naših naroda i narodnosti uživao sve privilegije. Todorović je na dosta neobičan način opisao ono što je imao priliku vidjeti i čuti tokom lovačkih odiseja doživotnog predsjednika SFRJ.

Tito je na životinje najčešće pucao iz puške koju mu je poklonio direktor sarajevskog „Energoinvesta“ Emerik Blum. Svog „najjačeg jelena“ je ubio (lovački korektno – odstrelio) 1977, što se ispostavilo kao simbolika za proslavu 25-godišnjice Lovačko-šumskog gazdinstva „Jelen“: ubijeni/odstreljeni jelen je imao 25 parožaka. Ta fotografija se potom mjesecima vrtjela po jugoslovenskom štampi. Josip Broz, precizan skroz, nije se mnogo namučio: pucao je u veliko stado srna i jelena koje je bježalo od poplava i išlo ravno ka njegovom nišanu.

Omiljena lovišta nekadašnjeg jugoslovenskog lidera su bili Brioni, Karađorđevo i ona pod upravom „Jelena“, mjesta na kojima su nekada lovili i Karađorđevići. Tito je lov volio više nego da mu Gertruda Munitić pjeva: počeo je neposredno poslije rata i to mu je ostala strast do kraja života. Kada su mu ljekari početkom 70-ih predložili uvođenje strože terapije zbog sve lošijeg zdravlja, on je prihvatio uz uslov da mu se dopuste odlasci u lov.  

Svijet koji nestaje

Danilo Todorović (Kragujevac, 1932) prvi put je sa predsjednikom SFRJ lovio januara 1960. u Tikvešu, gdje je kao mladi šumarski inženjer bio zadužen za lov, naročito za tzv. osmatranje divljači kako bi glavnog poglavicu na vrijeme upozorio na njen dolazak. Tito je tom prilikom imao uspjeha, pa je njegov pratilac na poklon dobio naliv-pero “parker 51”. Todorović je u “Jelenu” proveo 28 godina, od toga 14 kao generalni direktor, a za to vreme je magistrirao i doktorirao. Titov lovni pratilac je bio od 1960. do 1979. godine, gotovo svaki put kad bi ovaj dolazio da lovi na terenima “Jelena”.

To je bilo nekadašnje vojvođansko-hrvatsko lovište koje se prostiralo na širokom području ušća Drave u Dunav, otprilike između Apatina, Osijeka i Belog Manastira. U sredini je i danas dvorac Tikveš, kuća za važne goste. Više nego po Titu, to područje je svjetski poznato po Kopačkom ritu. Tu je Petar Lalović kasnije snimio svoje epove “Poslednja oaza” i “Svet koji nestaje” o odbačenom prasetu Giletu koga u porodicu primaju srna i njeno lane i o još mnogo čemu. Ko zna, možda je baš Gile nekom kasnijom prilikom postao lovina naslednika nekog od junaka ove knjige.

Bez lovačkih priča

Motivacionu kičmu lovačkih zapisa “Tito, lov, politika” (Službeni glasnik, 2011) čini neka vrsta autorove tihe polemike sa Dobricom Ćosićem i njegovim romanom “Vreme vlasti 2” u kojoj narator Dušan Katić ispisuje hroniku vlasti Titove Jugoslavije. Danila Todorovića su, izgleda, uzbudile sasvim benigne i tupe Ćosićeve rečenice u kojim pokušava da iznova mlati mrtvoga konja: “Lov i lovstvo u Titovom socijalizmu i u našoj vlasti imali su sasvim novu ulogu i novi značaj”; “Lov je bio značajna odrednica našeg društvenog i političkog položaja”; i “O njegovim (Titovim) lovovima treba napisati ozbiljnu studiju”. Pa je Todorović sjeo i napisao. Koliko su Ćosićeve rečenice ispunjene oštrinom, toliko i “Tito, lov, politika” nudi kontraargumenata. Na kraju Danilović kaže da je “Vreme vlasti 2” pisao “ogorčen čovjek s naknadnom pameću” i da se, s obzirom na to kad je knjiga štampana (2007), radi o “osveti mrtvom Titu”.

Iako postavljena kao svjedočanstvo čovjeka koji je 19 godina proveo u vrlo bliskom okruženju Josipa Broza tokom noći i dana njegovog omiljenog hobija, “Tito, lov, politika” donosi vrlo malo materijala zanimljivog istoričarima. Nema tu velikih insajderskih storija o burnim događajima planiranim po šumama i gorama bivše domovine, nema povjerljivog šaputanja sa glavnim junakom, nema suviše dokaza da je lov kroz odnos lovaca i lovine najvažnija supkultura ovdašnje visoke (i tajne) politike. Nema strukovnog napada na opšteprihvaćeni sinonim “lovačka priča”, demantija (ponekad istinitog?) vica po kojoj su lovci “naoružana grupa alkoholičara koja nasumično puca po šumi u potrazi za najbližom kafanom”, niti objašnjenja šta ono Đuri Čvoroviću znači kad kaže: „Ubistvo u lovu ne podleže krivičnom zakonu. Kod nas u selu kad neko nekoga mrzi samo ga pozove u lov. I drm”.

Bizarna zabava i hvalisavo fotografisanje

S Titom su u varvarskoj praksi ubijanja životinja učestvovala mnoga zvučna domaća i strana imena. Danilović priznaje da su veliki razgovori vođeni daleko od njegovih ušiju, ali sudeći po njegovoj hronici, veza lova i politike su, osim par primjera, prije svega bizarna zabava i hvalisavo fotografisanje uz lešine pobijenih jelena, medveda, veprova, muflona i ostale divlje živinčadi u koje čovjek voli da, eto, malo pripuca relaksacije radi.

Oni koji očekuju da će pročitati zašto je zapravo Jovan Veselinov ‘59. u lovu pucao u Kardelja, kako je Broz strategiju rušenja Rankovića razvio u višesatnom zenističkom miru osluškivanja topota divljih svinja ili je sa lovačkih čeka pucao u medvjede zamišljajući zatvorenog Đilasa, ovde se leba najesti neće. S druge stane, ignorisanje glasina i smireni ton knjige jedni od njenih važnijih kvaliteta. I tu se Danilović sasvim razlikuje od obilja kvaziistoričarskog treša koji je za ovih dvadesetak godina ispisao milione stranica o Titu kao masonu, ubačenom ruskom špijunu, pedofilu i monstrumu generalno.

Ljudsko biće sklono šalama i porocima

On ga opisuje kao manje-više normalno ljudsko biće sklono šalama i porocima, nekada dobrom, nekad lošem raspoloženju; kao bilo kog drugog lidera koji uživa u svojoj moći, sklonog koliko prekim gestima, toliko i praštanju onda kad oni ispod njega ne bi praštali. Takođe, očigledno je i poštovanje koje nekadašnji predsjednik još uživa kod Danilovića. Nema naknadne pameti i postavki “šta bi bilo da je bilo”.

Dve ozbiljne mane ove knjige su brojne dosadne analize komplikovanih administrativnih odnosa oko firme “Jelen”, koje samo guše ono što bi trebalo da bude glavni tok priče, i činjenica da većini događaja nedostaju bar približni datumi. Čudno je i to da se u knjizi o ubijanju životinja govori o Brozovoj ljubavi “koja se nije manifestovala samo prema divljači, već i prema konjima koje je često znao da pomiluje, a naročito je volio pse”.

Za tovljenje ega i trofeje

Todorović piše da su sa Titom najčešće lovili Ranković, Krcun, Kardelj, Tempo, Stevo Krajačić, Jakov Blažević, Miloš Minić, Petar Stambolić. Funkcioneri, inače, nisu polagali lovački ispit, valjda se mislilo da vlast sa sobom nosi i nonšalantnost puškaranja. Navodi se da je distanca između njih i “Broja Jedan” uvjek bila očigledna i da se on, kada je mislio da tako treba, nije ustezao da bilo koga “postavi na svoje mjesto”. Nekom prilikom je Krajačić (koga su se svi bojali) prespavao ranojutarnji početak ekipnog lova na divlje svinje, pa je Broz na njegovo mjesto odmah stavio nekog drugog. Iako se ovaj poslije ljutio i iako je bio jedan od tri čovjeka u SFRJ koji su mu se obraćali “na ti”. Nekom drugom prilikom Tito je podržao upravu “Jelena” kada Krajačiću nisu dozvolili egzekuciju mladih jelena.

“Na ti” je s njim bio i Koča Popović koji u Tikveš nikad nije dolazi sa Titom. Todorović ga opisuje kao čovjeka koji lov nije koristio za tovljenje ega i trofeje, nego kao sport i dokaz da precizno puca. Utisak nenametljivog i čovjeka sklonog manirima na autora je ostavio i Kardelj: ponekad je od Tita čak tražio dozvolu da skine kaput. Imao je sasvim drugačiji hobi: ono što je za Broza bilo ubijanje životinja, za Kardelja je bilo branje gljiva. Suprotno od Koče, u lov je kretao samo kada nije mogao da odbije šefov poziv. Slične lijepe reči autor ima za uvijek veselog Staneta Dolanca. Iako je bio fanatični lovac, omiljeni šumski hobi mu je bio tamanjenje dimljenih kobasica u kućici jednog šumara.

Najljepši mrtvi medvjed na svijetu

Preko lova se ponekad vodila borba za Titovu naklonost, pa je tako Petar Stambolić zamjerio Branku Mikuliću što mu je poklonio pušku, a naročito jer ga je često pozivao u čuveno lovište kod Bugojna u centralnoj Bosni. Ipak, otkriva ova knjiga, Tito u Bugojno nije išao zbog Branka, nego zbog medvjeda, velikog crnog. Kako se zvjer pojavila, tako su tamošnji lovci o tome obavještavali Mikulića, a on Broza. Kada je ubijanje crnih medvjeda u pitanju, Tito je bio laganih nogu, oštrog oka i mirne ruke: rezultat su bila četiri mrtva medvjeda od kojih je jedan ‘77. poslat na izložbu u Marsej, gdje je osvojio dosta nekih poena, pa neko vrijeme bio i svjetski prvak. Valjda najljepši mrtvi medvjed na svijetu. Todorović kaže kako je lov u Bugojnu veoma zaslužan za to što je Sarajevo 1984. dobilo Olimpijadu – desilo to se poslije tim bildinga u kome je Mikulić u Bugojnu ugostio H. A. Samarana. Inače, Titovu maniju za lovom su, kaže Todorović, ondašnji republički vladari koristili za ličnu afirmaciju tako što su nova lovišta nicala kako se kome prohtjelo – od Makedonije do Slovenije.

Pet sati u zasjedi

Tito, lov, politika je svjedočanstvo i o jednoj diktatorskoj zemlji u čijem se epicentru vlasti svaki podređeni kao crnog đavola bojao svog nadređenog (isto kao i danas, samo su poluge moći nešto drugačije). Recimo, jednom prilikom Tito, njegov ađutant admiral Tihomir Vilović i Todorović pet sati čekaju jelena u zasjedi negdje uz Dravu. Kada je Tito životinju konačno upucao, admiral, koji nije bio lovac, očigledno poludio od nestrpljenja, prijeti Todoroviću: “Da se nije pojavio, ti bi imao posla sa mnom”. Inače, kao lovac-veteran, Tito je sasvim normalno prihvatao neuspjehe u lovu.

Neki “Jelenovi” radnici su se ponekad rogušili na funkcionere: kada se član srpske vlade Mile Jovanović na večeri žali na ponašanje nekog lovočuvara, ovaj mu pred svima odgovora: “E, onda ću da kažem svima – onog vepra niste ubili vi, nego ja”. Kada slikar Joža Horvat Jaki dva dana uzastopno promašuje jelena i kada ga ne pogađa ni sa dvadeset metara daljine, lovočuvar gubi živce i u afektu uzvikuje: “Pa, ja bih ga kapom pogodio”, a Horvat je protiv njega piše žalbenu prijavu.

“Evo, ima ovde jedna rupa”

Vojnih lovišta je u SFRJ bilo više, a najpoznatija su bila Karađorđevo, Morović i Dobanovački zabran. Karađorđevo je bilo najpoznatije zbog diplomatskih lovova, mada su “mnoge diplomate dolazile u lov zbog Tita, a ne zbog lova”. Jednom prilikom, kada su se u Karađorđevu tamanili fazani i mufloni, Broz je života lišio tri muflona. Na fazane nije išao jer su tu potrebni okretnost i dosta pješačenja, dok se mufloni prosto čekaju u zasjedi. Inače, prvi diplomatski lov u Srbiji je održan 1937. u Dobanovačkom zabranu koje su Karađorđevići sagradili 17 godina ranije. Povod je bio dolazak rumunskog kralja Karela.

Josip Broz strane državnike nije mogao da impresionira dobrim hotelima i rezidencijama u gradovima, ali Brdom kod Kranja, Brionima i lovištima jeste. Erih Honeker je u “Jelenu” poslije mnogo peripetija i praznog hoda ubio jelena i vepra, mađarski premijer Janoš Kadar jelena, dok sovjetsku braću (Hruščova i Brežnjeva) lovni trofeji nisu zanimali uopšte. Oni su volili da divljač tamane redom, što više – to bolje. Za lov sa Čaušeskuom je vezana bizarna epizoda: on i Tito su na divlju svinju pucali istovremeno, pa nisu mogli da se dogovore ko je glavni “kiler”. Onda su tražili rupe od svojih hitaca. Kako Nikolae na svinji nikako nije mogao da nađe ulaznu ranu od svog pucnja, jugoslovenski kolega je svinji podigao rep i rekao: “Evo, ima ovde jedna rupa”.

Predsjednička vožnja autobusom

Todorovićev opis lovova u “Jelenu” poslije Tita jeste zaista jedna od ubjedljivih do sada napisanih ilustracija političkog stanja u zemlji nakon 4. maja 1980. Prvi naslednik Lazar Koliševski u “Jelen” nije ni dolazio. Kada je na čelo Predsjedništva SFRJ došao Cvijetin Mijatović, na jutarnji lov su ga, umjesto dojučerašnje brojne svite, ispraćali njegov pratilac i jedan “Jelenov” lovac. Konobari zbog njega nisu čak ni ustajali, nego su mu čaj ostavljali u termos flaši. Sinan Hasani je poslednji šef Jugoslavije koji je bio gost “Jelena”. Kada je poslije lova trebalo da krene za Beograd, ispostavilo se da vozač po njega nije ni došao. Prisutna vozila su bila blokirana jer nije bilo benzina. Na kraju je direktor lovišta predsjednika države ispratio na – autobus za Beograd.

Ne pucamo dok ti ne odstreliš jelena

Odavno kruže vic-priče o tome kako su Titu lovočuvari svih lovišta u koje je dolazio divljač na nišan iznosili kao na tacni. Todorović to ne opisuje baš tako, ali kaže kako je najbolja osmotrena divljač bila rezervisana za “Najboljeg Lovca”, dok su ostali iz visokog društva imali embargo pucanja na jelene i svinje namjenjene njemu. Zato mu se Jakov Blažević – koji je od lova više volio karte, žene i piće – na jednoj večeri u dvorcu Tikveš pred širim društvom požalio: “Direktor nam je zabranio da pucamo dok ti ne odstreliš jelena”. Ovaj mu je odgovorio da je dobro da mu neko ukaže šta je red, kad sâm to već ne zna. Todorović piše da se Aleksandar Ranković – koji je, poput Krajačića i Blaževića sa Titom bio “na ti” – ponašao sasvim drugačije: smatrao je normalnim da Tito prvi treba da ubije najboljeg jelena. Za vrijeme boravka uvjek se u akciju kretalo u pet ujutro i “nikada ama baš nikada se nije desilo da zakasni”.

Kića i pudlica

Poslije napornog dana punog krvi, na večerama u Tikvešu Tita i družinu su zabavljali estradni umjetnici i vokalni interpretatori, a o njihovom izboru je odlučivala Jovanka. Najčešće je nastupala Nela Eržišnik jer je zbog svog narodskog humora uživala Jovankine i Titove simpatije. Kao najnekorektniju estradnu zvijerku Todorović navodi Kiću Slabinca koji je poslije ‘91. po hrvatskoj štampi pričao kako je na te zabave bio odvođen na silu, da mu honorari nisu uplaćivani i da je posebnih problema imao sa – pudlicama Brozovih.