Sudbina, ili možda slučajnost, ko zna….Da dva najveća fudbalska imena iz odbrane u istoriji Borca nose jedno ime, Zvonko. Da, Zvonko Vidačak, gazela iz Čapljine, nosio dres Borca cijelu deceniju, od početka 70-ih do početka 80-ih godina prošlog vijeka. Onaj drugi je Zvonko Lipovac, takođe gazela iz druge polovine 80-ih, ali ova priča ide sa nešto starijim, Vidačkom…..

-U Borac sam došao iz Borca, ali onoga iz Čapljine. Tada sam bio kao mlad igrač, pratili su me i pomene su tada došli nažalost, danas pokojni direktor Božo Jovanović i trener Ilija Miljuš. Bili su veoma korektni i pored nekoliko možda primamljivijih ponuda, izabrao sam Borac, i nisam pogriješio, ostao sam u Banjaluci deceniju – započinje priču za naš portal Zvonko Vidačak, jedan iz one čuvene odbrane Jantoljak, Pelc, Gavrilović, Cetina, Vidačak, Brnjac.

borac
Borac

A, tu odbranu cijela Jugoslavija zvala je “Kineski zid”, jer Borcu su teško davali golove i najveći.

– Za deset godina u Borcu, nepamtim da nas je neko razvalio. Četiri gola smo primili u Maksimiru od Dinama u Kup utamici, ali tri dana ranije dali smo tom istom Dinamu u Prvenstvu pet komada! Još poneka sa tri primljena gola, i ovo ostalo sve se igralo za gol – nastavlja priču danas 72-oogodišnji Vidačak, koji živi penzionerske dana u Šibeniku.

Zvonko Vidačak postiže gol protiv Sarajeva u pobjedi Borca (6:2)

A, kada ga pitamo za neke ” važne” utakmice, on odmah uzvrati kontrapitanjem: “A, koja je bila nevažna? Svaka na svoj način derbi”….

Ipak, kao i svako može izdvojiti neke koje su mu se duboko urezale u sjećanje.

-Igramo sa Crvenom zvezdom u Banjaluci. Ogromno interesovanje, oni u borbi za titulu, a mi “kost u grlu” svakome. Zvezda moćna, Džajić, Kule Aćimović, Karasi, Jovanović…., a meni se te subote ženi rođeni brat. Kako da ne idem bratu na svadbu, a kako da preskočim Zvezdu! Igraću, pa šta bude! U svlačionici pred utakmicu okupimo se, kao prava klapa, i dogovorimo se: “Ajmo ih napasti”. Tada je većina ekipa igrala bunkericu protiv velikih, i čekala kontru. A, tribine se ljuljaju. Duž cijelog Istoka koliko je interesovanje bilo podignuta i montažna tribina. A, mi igramo kao ludi, stisnuli Zvezdu, ne mogu izaći iz kaznenog. I dok se okrenusmo 2:0 za nas! Presjekao sam jednu loptu, uposlio Smileskog na krilo, on prođe uz aut liniju, i zavrnu, a ja je dočeka na volej. Sjede kao nikada u životu, 1:0 za Borac! Nedugo, i Kušmić postiže gol, 2:0. Eto, Zvezdi zabiše dva odbrambena igrača, poslije su smanjili na 2:1. Ali dalje nisu mogli, pobjedišmo, i ja srećan stiže i bratu na svadbu da zapjevam…. – priča svoje doživljaje Vidačak, pa nastavlja u jednom dahu:

-Mislim da smo bili posljednji banjalučki romatničari, kada je fudbal u pitanju. Igrali smo za sebe, i za tu divnu publiku. Već sam rekao Dinamu pet komada, Zvezdi na Marakani četiri, ma kome nam se dalo. A, para nije bilo kao danas u fudbalu, zato kažem da smo bili prije svega klapa, ali i znali smo igrati fudbal, to je bilo jasno.

Sjeća se Zvonko i nesrećno izgubljenog finala Kupa Maršala Tita od Hajduka (0:1), ali i Evrope i duela sa tada moćnim Anderlehtom.

-Baš smo ih nadigrali u Banjaluci. Kakve smo samo šanse promašili, i trebali smo proći dalje, a tada ko zna šta bi bilo….Ali, i ovako ostalo je zapisano, da je Anderleht jedini poraz te godine u svim takmičenjima, domaćim i evropskim doživio od nas – nastavlja Vidačak.

A, kao igrač plijenio je svojom gracioznošću. Igrao je čisto, uzimao loptu samo pošteno, imao strašnu skok igru, ali kao i svi, imao je “svoje mane”, pa i igrače protiv kojih nije volio igrati.

– Bio sam visok, pa mi nisu ležali ovi manji. Slobodan Santrač (OFK Beograd) bio je strašan igrač, pa Danilo Popivoda (Olimpija), Vahidin Musemić (Sarajevo, Crvena Zvezda), pa Veležov tandem Bajević – Vladić. Strašno su bili uigrani, mogli su žmireći izaći na teren, i to im je bila velika prednost, jer Vladić je često napamet dijelio lopte, tako se nama činilo, ali Bajević je bio tu, i to zabijao – priča o nekim drugim vremenima Zvonko Vidačak.

S obzirom da je proveo deceniju na Gradskom stadionu, mogao je biti pravi parametar i kvaliteta unutar Borčeve ekipe.

– Mnogo dobrih igrača bilo je tada u Borcu. Ako moram izdvojiti, neka bude Fazlić, nebeski skakač. Ali ipak, mislim da je najveći Abid Kovačević. Takav talenat i osjećaj za loptu, nešto nevjerovatno. Da bude veliki, najveći, nedostajalo mu je samo lične ambicije. Bio je takav, tih, miran, povučen, nenametljiv, a vrijedio je na terenu poput suvog zlata – priča Zvonko o saigračima.

A, u Banjaluci je bio prije nekoliko godina, na poziv drugova veterana.

– Bilo je lijepo. Dobili smo poklone, baš onako emotivno. Drago mi je što postoje i danas ljudi koji se nas sjećaju, jer ipak, mi smo igrali prije 50 godina – poručuje Zvonko Vidačak.

A, njegovim stopama možda krene još jedan Vidačak, i to baš Zvonko!

-Da, imam petero unučadi, a jedan nosi moje ime, ima devet godina, trenira fudbal, i baš je onako opasan, lijevak, brz, interesantan. Ja ga često odvozim i dovodim na treninga, to mi je razonoda. Ali, ostalo je i nešto u mom albumu, da pokažem unučadima da im je i djed bio nekakav fudbaler. Lijepo je to, uspomene su nešto što se ne može kupiti, ili ih imaš, ili ne – završio je priču za naš portal Zvonko Vidačak, jedan od najvećih u istoriji Borca.

A, Borac traje već 94 godine, onda možete zamisliti kakav je to dobar fudbaler bio, Jantoljak, Pelc, Gavrilović, Brnjac, Vidačak, Cetina, Borčev kineski zid, za sva vremena!