Ako se za vijek postojanja, 2026, bude birao najbolji tim Borca u tih prvih 100 godina najveći favorit za dres sa brojem osam je sigurno Božur Matejić.

Sjajan dribling, obavezno rolanje, lopta kroz noge i idealan centaršut, a tamo će se naći neko da postigne gol! U najkraćem tako bi se mogla opisati filozofija fudbalskog mangupa kakvog Banjaluka nije imala ni prije, a ni poslije njega. Navijači su ga voljeli, a Banjalučanke ludovale za njim. I bilo je to obostrano. Duga plava kosa sa šiškicama bila je prepoznatljivi simbol tog vremena u gradu na Vrbasu, a Božur je bio jedan od njenih zaštitnih znakova, kako bi se reklo zaštićeni brend.

I sada na pragu sedme decenije vragolasti osmijeh mu ne silazi sa lica, a kao i mnogo puta do sada ponavlja da mu je Borac bio i ostao ljubav za sva vremena.

– Ono što sam doživeo u Banjaluci nisam nikada osetio ni ranije, ni kasnije. Sve dobro u životu desilo mi se u Borcu. To su najlepše godine mog života. Banjaluka je najlepši grad na svetu! Bilo je to prelepo vreme, koje će mi ostati urezano do kraja života. Borac je i bio ostao moja najveća ljubav – započeo je životnu priču Matejić.

Životni put počeo je u Prokuplju krajem 1963. godine, ali veoma brzo se preselio u Beograd, jer mu je otac dobio posao u tadašnjoj prestonici Jugoslavije.

– Od malih nogu volio sam da “pikam” loptu, a na nagovor komšije, inače “umrlog” zvezdaša sa osam godina sam otišao na “Marakanu”. Već posle prvog treninga rečeno mi je: “Ti, mali, svaki dan da dolaziš”. To je značilo da imam potencijala, jer je drugima rečeno da dolaze na treninge svaki treći dan. Bio je to početak nečega prelepog, nečega za što sam bio vezan više od 30 godina – nastavio je Matejić.

Uz njegovo ime vežu se najveći uspjesi Borca, a priča o Božuru počela je davnog 13. septembra 1978. godine, kada se našao na naslovnici najčitanijeg sportskog lista na prostoru bivše Jugoslavije, “Tempa”. I to u društvu tadašnjeg centarfora Crvene zvezde Dušana Savića.

– Bilo je to posle evropske utakmice Zvezde protiv Dinama iz Berlina u Kupu UEFA. Dule Savić je bio strijelac na tom meču, a pobedili su “crveno-beli” sa 4:1 i posle poraza od 2:5 u prvom meču otišli dalje. Kasnije iste te sezone stigli su i do finala u kojem su nesrećno poraženi od Borusije Menhengladbah. Fotografija na kojoj sam u zagrljaju sa njim je osvanula na naslovnoj stranici “Tempa”. Savića su mnogo voljeli, mislim da nikada nijedan igrač Zvezde nije bio toliko omiljen, nikome tako nisu skandirali. Što se mene tiče kao klinac sam imao drugog idola koji je igrao u Zvezdi, a to je Vladimir Petrović Pižon. On je zaista bio majstor, milina je bilo gledati ga kako igra – rekao je Matejić.

Kada je sazreo za seniorski tim za njega nije bilo mjesta u ekipi, koja će desetak godina kasnije postati prvo evropski, a potom i svjetski šampion.

– Prošao sam sve selekcije u Zvezdi, a kada je trebalo da pređem u prvi tim ispred mene su bili neki igrači koji su jednostavno morali da potpišu ugovore. Od svih njih mislim da je samo Goran Milojević, brat nekadašnjeg trenera Zvezde Vladana, zaslužio ugovor. Dragan Džajić mi je ponudio stipendijski ugovor i da me pošalju na pozajmicu u Obilić. To sam odbio, a onda sam preko jednog prijatelja otišao u niželigaški Palilulac, zatim u beogradski Rad, koji je tada bio Druga liga grupa istok. Dobro se sećam da sam debitovao protiv Vlaznimija u Đakovici. U Radu mi je trener bio Đorđe Gerum. On me je doveo u Banjaluku, jer je kasnije postao šef stručnog štaba “crveno-plavih”. Tada su u Borac većinom došli igrači iz manjih klubova, a ispalo je najbolje kako za nas same, tako i za klub. Došli smo u nemaštinu, nije bilo novca, ali je iz dana u dan sve išlo ka boljem. Ispisali smo slavne stranice istorije ovog kluba, a ja se nikada nisam pokajao što sam napustio Zvezdu – prisjetio se Božur.

Neobično ime

Matejić nosi neobične ime Božur po svetom cvijeću sa Kosova i Metohije.

– Možda je razlog što je moje rodno Prokuplje u blizini. A kako sam dobio ovo retko ime ni sam ne znam. Jednom kada sam pitao oca on je kratko odgovorio: “Za to je kriv kum” – rekao je nekadašnji as Borca.

I baš u njegove vrijeme igranja za “klub iz Platonove” počele su da se pišu najljepše stranice istorije Borca. Sigurno najljepši momenat za sve one koji su nosili “crveno-plavi” dres tih godina bio je 11. maj 1988. godine, kada su Banjalučani, kao drugoligaš osvojili Kup “Maršala Tita” savladavši u finalu veliku i moćnu Crvenu zvezdu sa 1:0 golom Senada Lupića u 60. minutu.

– Nisam bio svestan da igram protiv kluba u kojem sam ponikao. Već dugo sam tada bio igrač Borca, bili smo klapa koja je disala kao jedan. Tada je celi svet imao priliku da piše o velikoj senzaciji. Slike posle utakmice, doček na trgu Krajine dan kasnije pred 50.000 gledalaca, ali i kasnija dešavanja, pre svih ulazak u Prvu ligu Jugoslavije godinu dana posle još su duboko u meni. Nismo mi bili generacija koja je ludovala za parama. Njih je nedostajalo kao i sada, ali taj šmek, da kada uđemo u meč napaljeni kao jedan, nisam nikada osetio ni ranije, ni kasnije. Borac je u tim trenucima mogao savladati Crvenu Zvezdu, Barselonu, Real Madrid, bilo koji tim na svetu… ali mogli smo pokleknuti i protiv najmanjih. Baš takav je bio bolan poraz u Srebrenici od niželigaša Gubera, kada smo se od pehara “Maršala Tita” u narednoj sezoni oprostili već u prvom kolu – istakao je Matejić.

Prisjetio se i četvrtfinalnog susreta protiv Vojvodine, ali i godinu dana kasnije meča sa Proleterom iz Zrenjanina, koji je odlučivao o putniku u Prvu saveznu ligu Jugoslavije.

– Protiv tada moćne Vojvodine smo u prvom meču u Novom Sadu poraženi sa 0:3 i samo nas je čudo moglo odvesti u polufinale. A, ono se baš desilo. Nekoliko časova pre utakmice prava snežna mećava zahvatila je Banjaluku i po tom nevremenu, ni danas ne znam kako, pobedili smo ih sa čak 6:1. Nezaboravan je i meč protiv Proletera. Trebala nam je pobeda ili bod posle izvođenja penala da se plasiramo među prvoligaše. Na kraju remi i morali su  biti izvođeni tadašnji “Šajberovi penali”. Trener Josip Kuže je napisao spisak od pet izvođača, ali najradije niko od onih sa njega ne bi ni prišao lopti. Ovog boli glava, ovog koleno, ovaj je dobio udarac, ali na kraju svi sa spiska su šutirali. Bio sam treći po redu i samo sam razmišljao šta ako promašim pred blizu 30.000 ljudi na Gradskom stadionu, kako će mi to oprostiti. Tada je trebalo da pređem baš u Proleter i to se znalo. Kada sam krenuo sa centra sam sebi govorim: “Joj, samo da postignem gol, da ne bude da je Božur prodao utakmicu”, a poslije šta bude. Pogodio sam, kasnije se “zakuvalo”, ali smo na kraju slavili i plasirali su u Prvu ligu – nastavio je Matejić.

Poslije šest sezona uslijedio je veoma težak rastanak sa Banjalukom. I to ni manje ni više prelazak u špansku Primeru, gdje je godinu dana nosio dres Kasteljona.

– To je jako lepa epizoda iz moga života. Kasteljon je bio debitant u Primeri i imali smo sreću, a možda i nesreću da već u prvom kolu igramo na “Santjago Bernabeuu” protiv moćnog Reala. Pred 90.000 gledalaca izgubili smo 0:1, ali duela sa Mičelom, Bujom, Butragenjom i ostalim zvezdama kraljevskog kluba i dan danas se rado sećam i još su mi u glavi – istakao je Matejić.

Sa zarađenim novcem vratio se u državu, koja je polako prestajala da postoji. Glavna tema svih je bio rat na prostoru bivše Jugoslavije, a Matejić se maksimalno potrudio da pomogne svojim bližnjim. Sa ono para što je donio sa Pirinejskog poluostrva “skućio” je bliže članove porodice, a na kraju nešto ostavio i za sebe.

– Kada bih imao priliku opet bih isto uradio. Novac nije najvažniji u životu. Mnogo važniji su osmesi i sreća najbližih. Pare dođu i odu, ali samo saznanje da si nekom ulepšao život zauvek ostaju u sećanju – rekao je Matejić.

Sportisti simbol grada

Proslavljeni fudbaler Borca Božur Matejić je istakao da su u vrijeme kada je on igrao za Banjalučane sportisti bili omiljeni i pravi simbol grada na Vrbasu.

– Isti slučaj je bio i sa fudbalerima, rukometašima, bokserima, košarkašicama i košarkašima…. Imali smo omiljena mesta na koja smo izlazili, družili smo se međusobno. Čini mi se da je to danas nezamislivo. Interesantno je da sam prvu kafu po dolasku u Banjaluku popio u kafiću koji je tada držao proslavljeni bokser, nažalost pokojni Marijan Beneš – istakao je Matejić.

Iako je imao tek 28 godina odigrao je još samo jednu sezonu profesionalnog fudbala.

– Dugo sam čekao na sertifikat iz Španije i potom sam se obreo u Zemunu. Bila je to i dalje Prva liga, ali samo sa klubovima iz Srbije i Crne Gore. I posle nje sam odlučio da je dosta. Istina igrao sam još nekoliko godina amaterski prvo za Voždovac, potom za BSK iz Borče, koji su se tek kasnijih godina obreli u najvišem rangu. Posljednjih godina se moje druženje sa fudbalom svelo samo na po neku rekreaciju – nastavio je Matejić.

Potom je u Borči, tačnije pri Fudbalskom klubu BSK osnovao prvu privatnu školu fudbala u Srbiji.

– Počeli smo sjajno da radimo. Počeli smo sa desetak dečaka, a ubrzo ih je bilo između 300 i 400. Vodili smo decu na turnire po Mađarskoj, Srbiji i svi smo uživali. Bila je to velika obaveza, jer sa sobom vodiš dvadesetak klinaca po sedam, osam godina. Međutim, to je nekom zasmetalo i počele su da kruže priče: “Božur se bogati preko nas”. Onda su hteli da i dalje radim sa decom, ali za platu, koju će mi davati BSK. To nisam hteo da prihvatim i od tada sam se potpuno povukao iz fudbala, mada sam praktično van njega bio i mnogo pre toga – naglasio je Matejić.

Od tada je radio sve i svašta, a kaže da se posla, bilo koje vrste, nikada nije stidio.

– Od nečega se mora živeti. Jednostavno nisam od onih koji mogu da leže po celi dan. Jedno vreme sam radio u nabavnoj službi Radio-televizije Srbije, potom sam sa ortakom imao privatni biznis, a sada više od decenije sam zaposlen u jednoj privatnoj pekari. Zadovoljan sam i ne žalim ni za čim u životu. Još malo pa će i penzija, koju možda dočekam i u Banjaluci. Volio bih da u tom najlepšem gradu provedem ostatak života, jer tamo su mi brojni prijatelji sa kojima sam često u kontaktu. Naravno među njima su i fudbaleri iz moje generacije – dodao je na kraju legendarni fudbaler Borca Božur Matejić.

Božur Matejić ostao je upamćen i kao majstor malog fudbala, a njegovim vragolijama na “petoparcu” divio se i prepun “Borik”.

– Sada već pokojni, dugogodišnji trener Hajduka, jedno vreme i Borca Stanko Poklepović je govorio da ne možeš igrati veliki, ako nisi majstor malog fudbala. Kod njega su se treninzi zimi održavali uglavnom u salama i stalno smo igrali mali fudbal. Što se tiče turnira u “Boriku” tri puta sam proglašavan za najboljeg igrača, ali ga nikada nisam osvojio. Pošto sam vojni rok služio u Banjaluci bio sam raspoređen u sportsku četu, koja je postojala u Kasarni “Petar Drapšin” i u kojoj su “služila” proslavljena imena fudbala i sporta bivše Jugoslavije. Redovno su nastupali na turniru i uvek se ekipa zvala “Petar Drapšin”. Bili smo miljenici publike, jer smo u dvoranu dolazili u uniformama, a u Banjaluci su stvarno voleli vojsku. Kada se setim aplauza i ovacija iz “Borika” i danas se naježim – naglasio je Matejić.

“Glas Srpske”