Rimokatolička crkva se nikada ne odriče svoje politike. Ona to sprovodi ognjem i mačem, perom i rječju i na svaki mogući način pri čemu je važno samo to da cilj opravda sredstvo, kaže akademik Srboljub Živanović

– Prije nekoliko dana episkop slavonski pokušao je da u Hrvatskoj organizuje nekakvu međunarodnu konferenciju na kojoj je trebalo da se raspravlja o Jasenovcu i holokaustu, ali sa rimokatoličke tačke gledišta. Naravno, njemu je bilo isuviše dobro poznato da niko od ljudi koji bi mogli nešto da kažu o svemu tome nisu u stanju da idu u Hrvatsku. Ja lično ne prelazim granicu Hrvatske jer nemam povjerenja u hrvatsku državu da je u stanju da obezbijedi moj nesmetani boravak u toj zemlji, i plašim se da bi moglo da se desi da me neko tamo likvidira. Pored toga izvjestan broj drugih ljudi koji bi trebalo da govore na takvim sastancima nisu mogli da doputuju, jer se nalaze na potjernicama hrvatske države, na tzv. crvenim međunarodnim poternicama. Otuda ne shvatam zašto se jedan takav sastanak koji pretenduje da bude međunarodni održava na teritoriji države kakva je hrvatska država sada. Mi znamo sasvim dobro da desetine hiljada omladine u ovoj zemlji danas uzvikuje parole “Ubij Srbina”, “Srbe na vrbe” i “Bosance u lance”, da se slave one ustaše i oni koljači koje je nekadašnji zločinac Stepinac vodio u Vatikan na poklonjenje papi, a da se zaboravljaju stotine hiljada nesrećnih žrtava ne samo jasenovačkih logora, već i logora u Jadovnu i na drugim mjestima – kaže paleontolog, antropolog, akademik Srboljub Živanović.

Jedan ste od najboljih poznavalaca srpskog stradanja u 20. vijeku. Da li Srbija da bi prihvatila zapadni koncept istorije i podržala ideju regionalnog pomirenja mora da umanji zločine počinjene nad Srbima, i da li u toj opštoj politici učešće uzimaju i pojedini episkopi SPC?

– Činjenica je da traju pokušaji stvaranja nove istorijske mape Balkana po mjeri NATO-a sa ciljem da se nasilje pretvori u održivi mir. Suština cijelog procesa pridruživanja Evropskoj uniji iz ugla SSP svodi se na uslovljavanje Srbije da prihvati politiku regionalnog pomirenja, odnosno briselsko-vašingtonsku konstrukciju istorijske prošlosti. S tim u skladu traju i pokušaji umanjenja srpskih žrtava u vrijeme Drugog svjetskog rata, stradalih od strane ustaša. Nedavno je izašao intervju vladike slavonskog koji je bio zapažen u javnosti kako zbog njegovog ličnog, tako i zbog stava SPC prema ulozi Alojzija Stepinca u ustaškom krvavom piru, i ulozi Vatikana u NDH. Međutim, znatno ranije, iz jednog manje zapaženog intervjua mogli su se naslutiti stavovi ovog episkopa. Na jednom mjestu u tom prethodnom intervjuu, on kaže: „Srpska pravoslavna crkva neće kvariti svoje odnose sa Rimokatoličkom crkvom zbog jednog nadbiskupa iz Drugog svjetskog rata“. Ova, kao i poslednje izjave episkopa slavonskog duboko vrijeđaju srpski narod. Vladika Ćulibrk se nalazi na takvom mjestu, u Slavoniji, gdje možda mora da reaguje na određeni način, ali ja mu poručujem da on više nema pastve. Srba više tamo nema, a oni koji postoje, oni leže u jasenovački stratištima i oni mu neće oprostiti. U jednom moram da se složim sa njim. Tačan broj stradalih Srba u Jasenovcu nikada nećemo saznati, jer pored onih popisanih 700.000 mi ne znamo ni koje su vjere, ni koje su nacije bila nerođena djeca koju su Hrvati vadili iz utroba majki i ubijali. A otimali su djecu sa grudi majki i klali pred njihovim očima.

Srboljub Zivanovic

Kakva je uloga Vatikana u kreiranju zapadnog koncepta politike na Balkanu?

– Rimokatolička crkva je vjekovima vaspitavala hrvatski narod da mrzi sve one koji nisu rimokatolici. Zato je bilo klanja Srba i početkom Prvog svjetskog rata. Narod zna da je 28. juna na Vidovdan kada je Gavrilo Princip ubio austrougarskog prestolonasljednika Ferdinanda, u svim gradovima u kojima su živjeli Srbi, na teritoriji Austrougarske monarhije, uključujući Hrvatsku, Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju, nastalo klanje Srba. To klanje i protjerivanje Srba za vrijeme Prvog svjetskog rata bilo je užasno, ali zahvaljujući politici kralja Aleksandra koji je želio da napravi od tri raznorodna naroda nekakav jugoslovenski narod nije se smijelo govoriti da su zločine nad Srbima počinili rimokatolici Hrvati. Zato što se između dva svjetska rata ćutalo o zločinima Hrvata rimokatolika nad Srbima zato smo dobili Jasenovac, a zato što se poslije Drugog svjetskog rata nije moglo govoriti o zločinima Hrvata u Jasenovcu dobili smo protjerivanje četvrt miliona Srba iz Hrvatske, pa je konačno Hrvatska očišćena od svih nekatolika. Rimokatolička crkva se nikada ne odriče svoje politike. Ona to sprovodi ognjem i mačem, perom i rječju na svaki mogući način pri čemu je važno, samo to, da cilj opravda sredstvo. Onoga momenta kada su oni proglasili jednog čovjeka za poglavara i za nepogrešivog i za nasljednika Svetog Petra za koga se ne zna da li je stvarno stradao u Rimu, ali se sa sigurnošću zna da u Svetom pismu ne piše da je Hristos ostavio Svetog Petra kao svoga nasljednika, Rimokatolička crkva radi svoj posao, radi to uspješno, ne odustaje od borbe protiv pravoslavlja krčeći sebi put na Istok… Oni su to radili od Krstaških ratova koji nisu vođeni zato da se oslobodi Hristov grob već da bi se srušila pravoslavna Vizantija i Istočno rimsko carstvo. Sada je na meti naslednica Vizantije, Treći Rim, Rusija koja pod svojim okriljem ima više pravoslavaca nego što ih ima na cijelom svijetu. Nažalost kada pogledamo šta radi carigradski patrijarh koji pod sobom ima 700 vjernika, koga postavlja turska vlada, kome novac daje Amerika, a on se ljubi sa rimskim papom slika postaje još lošija. Mislim na Osmi vaseljenski sabor – na kojem radi i Jerusalimska crkva i Moskovska patrijaršija i Srpska crkva. Taj Sabor pravoslavcima neće donijeti ništa dobro.

Kao priznati paleontolog iza sebe imate naučno ozbiljan i nacionalno odgovoran rad od značaja za srpsku prošlost. Do kakvih ste saznanja došli kada su u pitanju masovne grobnice Srba?

– Dobro je poznato da je Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu, gdje nije bilo predstavnika ni Srba, ni Hrvata niti bilo koga sa teritorije bivše Jugoslavije, ustanovila da je samo u jasenovačkom sistemu hrvatskih logora za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma stradalo preko 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma. Praktično Drugi svjetski rat preživjelo je tek 1.000 Roma sa teritorije nekadašnje NDH, uključujući Bosnu i Hercegovinu. Da ne govorim o genocidu koji su hrvatska država i hrvatski narod počinili nad Srbima. Još uvijek su na Velebitu prepune jame i vrtače, a ima ih preko 300 koje su pune leševa nesrećnika živih bačenih u te jame. Ranije sam o tome u Londonu, gdje sada živim, pričao jednom od mojih kolega, profesoru anatomije u Bolnici „Svetoga Đorđa“. Njemu je bilo teško da povjeruje, da zamisli da postoji tako nešto. On je sa grupom studenata spaleologa otputovao na Velebit i spustio se u neke od jama. Kada se vratio u London odao mi je priznanje i rekao da se uvjerio u ono što mu se činilo nemogućim.

Da li kanonizacijom Alojzija Stepinca, Rimokatolička crkva umanjuje i svoju ulogu u NDH?

– Ja kažem, kakva crkva, takav i svetitelj. Od tri rimokatolička sveštenika u NDH, dvojica su bili koljači koji su lično ubijali Srbe, Jevreje i Rome. To su podaci koji su iznijeli predstavnici Amerike u Njujorku još 2000. Oni su saopštili da je preko 1.400 rimokatoličkih sveštenika u NDH lično klalo i ubijalo. Tu su bili uključeni i aktivisti Rimokatoličke crkve i izvjestan broj sestara. Međunarodna komisija o istini o Jasenovcu je poslije tog saopštenja pokušala da napravi spisak imena i prezimena rimokatoličkih sveštenika koji su lično ubijali i došla je do broja od 1731. Na jednoj međunarodnoj konferenciji za istinu o Jasenovcu, saopštio sam da kada sam 1964. učestvovao u iskopavanju masovne grobnice u Donjoj Gradini i u Jasenovcu prisustvo novinara i fotografa nije bilo dozvoljeno, naš izvještaj se krio od javnosti pa ja sada nemam nijednu fotografiju, nijedan dijapozitiv, nikakvu dokumentaciju, ali sam zato zamolio jednu gospođu koja je preživjela klanje u Jasenovcu da izađe na tribinu i pokaže ožiljke na vratu. Gospođa o kojoj je riječ izašla je pred auditorijum. Ona je bila logorašica sa svega pet godina. Po njenom svjedočenju, ona je koljača gledala pravo u oči, dok ju je rimokatolička časna sestra Pulherija vukla za kosu ne bi li joj istakla vrat da je koljač lakše zakolje. Međutim koljaču je zadrhtala ruka i on ju je prerezanog vrata, živu bacio u jamu. Ne samo sadašnji papa i sadašnja biskupska konferencija Hrvatske, već i njihovi prethodnici imali su antisrpski stav. Papa Jovan Pavle Drugi je dolazio u Banjaluku da u samostanu Petrićevac posjeti grob Hanca Merca, glavnog ideologa ustaša i križara koji jeste da je preminuo prije Drugog svjetskog rata, ali su ga ustaše u vrijeme trajanja rata uzdizale kao svog duhovnog vođu. A zna se da su njegovi križari najvećim djelom postali ustaše i koljači Srba, Jevreja i Roma. On je došao u samostan Petrićevac da njega beatifikuje, odnosno proglasi za blaženog na putu da postane svetitelj. U Banjaluci i dan-danas postoji spomenik Hancu Mercu, a Rimokatolička gimnazija nosi njegovo ime. Taj isti papa nije otišao da očita bar jednu molitvu za nevine žrtve Jasenovca, iako mu je jasenovačko stratište u Donjoj Gradini bilo na puškomet. No, on je htio da oda priznanje onim franjevcima,  koljačima Srba koji su klali i ubijali srpsku decu u Banjaluci i u okolini. Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu uputila je jedno pismo papi sa pozivom da prilikom posjete Bosni i Hercegovini dođe u Donju Gradinu na stratište jasenovačko i da očita molitvu za te nesrećne žrtve. U Međunarodnoj komisiji nalazi se i izvjestan broj rimokatolika koji su smatrali da je sadašnji papa možda drugačiji, bolji i da se razlikuje od njegovih prethodnika. Međutim, Međunarodna komisija nikada nije dobila odgovor.

Da li pristankom da uzme učešće u Komisiji koja bi se bavila Alojzijem Stepincem, SPC prihvata vatikanski koncept svetosti, budući da je Stepinac već beatifikovan od strane Rimokatoličke crkve?

– SPC je budimo otvoreni do kraja popustila na navaljivanje rimokatoličkog pape Franje da obrazuje nekakvu komisiju u zajednici sa biskupskom konferencijom Hrvatske koja bi trebalo da se upozna sa navodno dobrim stranama osuđenog ratnog zločinca, nadbiskupa Hrvatske, vrhovnog vojnog vikara, koljača Srba, Jevreje i Roma u Jasenovcu –Alojzija Stepinca, nadbiskupa genocida kako ga je nazvao Italijan Marko Riveli. Nedavno je hrvatski kardinal Božanić izjavio da je bez obzira na stav SPC, Rimokatolička crkva odlučila da proglasi Stepinca za svoga svetitelja. Ako zadatak komisije nije naučno utvrđivanje istorijske istine koja je onda uloga SPC?

Da li želja pojedinih episkopa Srpske crkve za ekumenskim dijalogom otvara prostor za pritisak na SPC, predstavlja prećutni pristanak na pokušaje friziranja istorije?

– Nažalost, u SPC, većina episkopa, izuzev patrijarha i nekoliko vladika, koji su odrasli i školovali se u komunističkoj Jugoslaviji, ne shvata srpski narod onako kako bi trebalo da ga shvata. Izgleda da sadašnji episkopi SPC malo ili nimalo vode računa o osjećanjima, željama i znanjima koje posjeduje srpski narod. A ta znanja su pogubna za sadašnju politiku koju vodi SPC. Nedavno sam dobio pismo od jednog starca sa velikim iskustvom pravoslavnog Srbina koji je u tom pismu rekao da izgleda da pojedini episkopi sjeku granu na kojoj sjede, jer oni su velikodostojnici samo dotle dok ih narod kao takve priznaje. A srpski narod je pet vijekova bio pod Turcima. Ovdje su bili grčki sveštenici i fanarioti koji su praktično otjerali narod iz Crkve, ali pravoslavlje je narod čuvao u svojoj porodici, u svojoj kući, pa će narod i dalje nastaviti to da radi ukoliko ne bude bio zadovaljan onim što radi SPC.

Šta utiče na to da pojedini episkopi pristanu, uzmu učešće u friziranju istorije, a na štetu srpskog naroda?

– Kada je za episkopa izabran Jovan Ćulibrk rekao sam patrijarhu: „Sada ste ga izabrali pa ćete narednih 35 godina morati sa njim da se nosite“. Od početka on je ostavljao utisak nesigurnog čovjeka, čovjeka koji je deset godina sjedio u Izraelu radeći jednu magistraturu koju svaki student može da uradi za godinu ili dve. Nedavno sam bio u Americi i saznao da su mu mnogi ljudi davali pomoć. Znam da je imao stipendiju Republike Srbije da sjedi u Izraelu i da je istovremeno tražio stipendiju od Republike Srpske pa kada je Vlada saznala da on već uzima novac od Srbije, ta pomoć mu je uskraćena. Isto tako, znam da je riječ o čovjeku koji je bio postavljen za igumana jednog manjeg manastira u Crnoj Gori gdje se nikada nije pojavljivao. Znam i to da je za vrijeme patrijarha Pavla Odbor za Jasenovac SPC bio istjeran iz Patrijaršije i da su imali sjedište u jednoj privatnoj kući. Ali on je uspio sebe da nametne da bude predsjednik UO Muzeja genocida u Beogradu, predsjednik Odbora za Jasenovac. Njegova postavljenja na čelu bitnih odbora i institucija koje se bave genocidom problamatizuju stvar, utoliko prije što se zna da on pokušava da uzme mjesto vladike Jefrema banjalučkog i da za to ima veliku podršku rimokatolika i rimokatoličkih sledbenika u Banjaluci. E sada kako je došlo do toga da rimokatolici postavljaju naše vladike, priznaćete, nije pitanje za mene. Drugo, srpski narod je ozlojeđen kada vidi kako pravoslavni episkop u ime SPC, vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, predstavlja SPC na dočeku poglavara rimokatoličke jeretičke crkve u Sarajevu. Cijeli taj postupak bio je prenaglašen, nepotrebno propraćen u medijima, i ostavio je grozan utisak. Nije tajna da zahumsko-hercegovački vladika, koga mnogi nazivaju biskupom sarađuje i samolitvuje sa rimokatoličkim biskupima. Ali, on nije jedini, ima još takvih predstavnika u Saboru SPC. Lično poznajem izvjestan broj vladika i vjerujem da neki koji zagovaraju saradnju sa rimokatolicima jesu naivni, ali isto tako znam da ima i onih koji su vrlo zlonamjerni i prema svom narodu i prema svojoj crkvi. Pravoslavno Bogoslovski fakultet u Beogradu postao je stecište jeretičkog učenja pojedinih episkopa SPC, među kojima se ističe braničevski episkop Ignjatije Midić. Trebalo bi zaviriti u njegova predavanja studentima. Na jednom mjestu taj episkop doslovno je rekao da ono što je Hristos rekao i propovijedao više ne pije vodu. Ako on tako uči buduće bogoslove to je loša stvar, jer ko će, pitam se, od njih, sutra želiti da žrtvuje sebe za Crkvu, pravoslavlje i svetosavlje. Konačno, ako posmatramo rad i izjave pojedinih biskupa i nabdiskupa Rimokatoličke crkve, uključujući i nadbiskupa beogradskog Hočevara vidi se da je Rimokatolička crkva godinama planski i svjesno infiltrirala ljude u SPC i da ima veliki uticaj na sva zbivanja u SPC. Ono što koči pojedine članove Sabora SPC je strah od reakcije srpskog naroda, ali oni kao da ne vide da se narod već odvojio i da se raskol napravio u Australiji, raskol u Kanadi je na pomolu, a može doći, ne daj Bože, i do raskola u našoj zemlji.

Svjedok ste fizičkog obima stradanja srpskog naroda. Da li vaše svjedočenje ima i duhovnu dimenziju?

– Ako se pogleda iz ugla da smo 500 godina turskog ropstva preživjeli zahvaljujući svetim moštima kneza Lazara i kosovskih mučenika, onda nije teško zaključiti da se iza nemarnog odnosa prema žrtvama stradanja u 20. vijeku krije pokušaj otimanja duhovnih korijena uz pomoć kojih bi naš narod mogao da preživi nove i velike okupacije. Dakle umanjenjem broja stradalih ne uništava se samo fizički obim stradanja već i duhovni temelji opstanka srpskog naroda. A osim što su nam umanjivali i umanjuju još uvijek broj žrtava stradanja, oko ove priče su se dešavale još tamnije i opakije stvari. Da krenem od početka. Postojao je Zavod za zaštitu spomenika kulture Jugoslavije gdje su radili i Slovenci i Hrvati i Makedonci. Onog momenta kada je donijet novi Ustav Jugoslavije, oni se nisu vratili u svoje republike, već su ostali u Srbiji, kao zaposleni u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Srbije. Njihov zadatak je bio uništavanje moštiju i grobova srpskih vladara i svetitelja.

Mi govorimo o krađi moštiju srpskih svetitelja? Koliko je ljudi upućeno u ovu priču? Zašto bi Zavod to radio?

– Lično sam se uvjerio kako je uništen grob Jelene Anžujske koji nije morao biti uništen. Nađen je skelet, kosti su razbacane. U Sopoćanima je tri nedjelje prije nego što sam najavio svoj dolazak u manastir, otkopan grob Uroša Prvog kako bi bile uništene njegove mošti. Slučajno se desilo da je Brana Živković, konzervator, bio u posjeti svojoj ženi koja je radila na restauraciji fresaka, pa kada je vidio da će uništiti mošti Uroša Prvog, on ih je sklonio i čuvao dok ja ne dođem. Poslije toga pod uticajem Cane Jurišić, arheologa u Zavodu, sestre su se složile da se navodno te kosti negdje zakopaju ispod zajedničke platforme na podu manastira pod izgovorom da će Sopoćani biti mauzolej za sve koji su tu sahranjeni. Nedavno sam štampao u svojoj knjizi pod naslovom „Borba za veru“ sve te navode kako su uništavali pojedine grobove i mošti naših svetitelja. U svemu tome ima Vatikanske ruke i to odavno. Takođe, Zavod za zaštitu spomenika Srbije senzacionalno je prije bilo kakvih naučnih, antropoloških i sudskomedicinskih nalaza na sva zvona oglasili da su u manastiru Manasija pronašli grobnicu Lazarevića, i u njoj mošti despota Stefana Lazarevića što nije bilo tačno. Kada se vijest pojavila tražio sam da se uradi DNK analiza moštiju koje leže u manastiru Koporinu i da se uporede sa DNK analizom moštiju Svetog kneza Lazara, i naravno da se ispitaju mošti u Manasiji. Uzet je uzorak sa butne kosti skeleta nađenog u Manasiji i poslat na DNK analizu, na Institut za sudsku medicinu u Beogradu, i tada je utvrđeno da se ne radi o potomku kneza Lazara. Zbog toga je docent koji je radio tu analizu otišao u manastir Manasiju, uzeo zub iz lobanje nađene pored skeleta u istoj grobnici i uvjerio se da se ne radi o direktnom potomku Svetog kneza Lazara. Objašnjenje je da je to vjerovatno poklisar Svetog despota Stefana Lazarevića, Ejudin koga je on poslao Musi koji je pogubio Vuka Lazarevića, rođenog brata despota Stefana Lazarevića i izvjestan broj drugih velikaša. Tako se tijelo nekog drugog viteza našlo sahranjeno u grobnici manastira Manasija. Problem je u tome što se ekipa antropologa koju je odredio Zavod nije bavila stručnim pregledom skeleta, već je  koristila proizvoljne metode. I posle toga ni uprava manastira, ni Zavod nisu dozvolili da neko vidi taj kostur u ćivotu.

Da li je to pojava novijeg datuma?

– Novijeg je datuma kao i moje pitanje zašto niko ne govori o tome da je u Sremskoj Mitrovici pronađeno 10 crkava iz prvih vjekova hrišćanstva i da je prvog Srbina hrišćanina pokrstio lično Sveti Pavle 57. godine u Nikomediji? Malo se o tome govori da je apostol Andrej putovao po našoj zemlji i da je išao do Dalmacije, Vojvodine i sve na sjever, pokrštavajući ljude. Ćuti se i o krađi moštiju naših svetitelja. Mošti Svetog Dimitrija, po kome je Sremska Mitrovica dobila ime, katolici su ukrali, odnijeli u Vatikan, pa ih je papa tek kasnije vratio vaseljenskom patrijarhu, i danas se mošti nalaze u Solunu. Sveti Sinerot je recimo ukraden iz Sremske Mitrovice i prebačen u Zadar. Za vrijeme Drugog svetskog rata tijelo Svetog Stefana Štiljanovića su uzeli i bacili u svinjac, a pojas i relikvije koje je imao na sebi odnijeli su u Zagreb i one nikada nisu vraćene. Htjeli su da unište i mošti Svetog kneza Lazara. Srećom profesor Bogoslovskog fakulteta Radoslav Grujić zahvaljujući svojim vezama sa Nijemcima uspio je da ih izmoli da spriječe Hrvate da učine to skrnavljenje i da prenesu zemne ostatke u Sabornu crkvu u Beogradu. Vatikan to radi. Vatikanska ruka daleko seže. Vatikan uništava svetinje pravoslavlja i pravoslavne svece, a hoće da proglasi za svetitelje prave zlikovce za koje postoje živi svjedoci njihovih zločina.

Šta za vjerujući narod znače relikvije i mošti srpskih svetitelja?

– U manastir Koporin ljudi su dolazili vjekovima, molili se na mjestu groba koji se nalazi ispod ktitorske freske, i mnogi ljudi su govorili da su im te molitve pomogle. O tome piše i Feliks Kanic koji je u 18. vijeku prošao Srbijom, a recimo ni on, niti iko drugi ništa slično nije spomenuo za Manasiju koja je veći manastir, okružen sa 11 kula i gdje se nalazila najveća prepisivačka škola. U Manasiji nikada nije postojao kult. Kada me je patrijarh German zamolio, izvršio sam analizu moštiju pronađenih u Koporinu i sve je rađeno pred kamerama naučnog programa beogradske televizije. Sabor je prihvatio činjenice koje sam priložio.

Da li je naša istorija zaista toliko krvava? Kakav je vaš utisak bio prilikom iskopavanja grobnica jasenovačkih mučenika?

– Mi posjedujemo svjedočenja velikog broja ljudi koji su posmatrali ostrva leševa kako plove Savom i Dunavom, a poticali su iz Jasenovačkih logora. O svedočenjima preživjelih već sam govorio. Ono što je meni bilo interesantno kada sam otkopavao grobnice u Jasenovcu jeste određeni miris koji je dopirao od kostiju, posebno iz grobnica u kojima su sahranjena mala djeca ili nerođena djeca izvađena iz utroba majki. Neke kosti su se zlatile, ali tada nisam pridavao neki veći značaj tome. Isti miris sam osjetio kada sam radio na skeletu Svetog despota Stefana Lazarevića u manastiru Koporinu. U priprati crkve gdje je bila postavljena moja laborataroija počeo se širiti svetački miris, i tada sam pred kamerama, pitao prisutne: Da li osjećate ovaj miris koji se sada širi iz moštiju. Prije nekoliko godina kada sam ispitivao nađene skelete u mjestu Medna, nedaleko od Mrkonjić Grada, gdje su pronađene mošti nekih kaluđera pogubljenih u vrijeme Turaka, osjetio sam taj miris. To je isti onaj miris koji sam osjetio u Jasenovcu.