Život onakav kakav je, brz i ponekada surov nametnuo je svoje ideale. Sve češće se prisjećamo nekih mirnijih i bezbrižnijih vremena kada smo mogli stići štošta, i ne biti uvijek umorni.

Takva je i ova zdravica, koja se održava u našim krajevima, i podsjeća kako je to nekada bilo.

ZDRAVICA

Nema više u mom kraju da se kose otkivaju

niti više momke kose, nit nevjeste ručak nose

nema kosca uredžije, nit se čuju beleđije

Vlastilice niđe nije, i da ima neumije

stavit granu ispod plasta, nit naviljak sađet basta

niti oće uzet vile, nit grablje nema sile.

Bogu fala što je tako, i neka se živi lako

i mašine neka kose, a što kuka umorno se

a prije je sve veselo odlazilo na sijelo, igralo se pjevalo se

a na njivu osvitalo, niz livade raskašalo, i ljudski se ponašalo.

Sad mašine otkad rade, svi govore nemam kada, od umora svako kuka,

a nikome nije muka.

Đevojaka nema više, put primorja odjaviše.

Voli služit po Petrovcu, no tatinu vratiti ovcu.

Voli crnca, voli stranca, no komšiju od ovaca.

Služi mrku Afrikanku, a prezire svoju majku

i smatra je ženom glupom što je rani sa skarupom

Voli strane narkomane, no komšiju svog bez mane.

Sad nije ko nekada što su bile čobanice

mjesto divnih đevojaka oplele se neke žice

svukuda su oko puta nikud od njih nemoš maći

ali moras mirom poći nesmiješ je prstom taći

da se naši stari dignu ne bi mogli pomisliti

čuj nesmiješ čobanicu golom rukom dovatiti…..