Da treneri uvijek imaju spakovan kofer u hodniku svjedok je i Aleksandar Vuković. Fudbalski stručnjak iz Banjaluke samo dva mjeseca nakon što je postao šampion Poljske sa Legijom dobio je otkaz u klubu gdje je kao prva strana osoba postao šampion kao igrač i kao trener u 104 godine dugoj istoriji tima.

Trenutno je u rodnom gradu, ponuda za nastavak karijere ima, ali ne žuri sa odlukom, već želi da se skući i koliko-toliko nadoknadi ono što je propustio svih ovih godina od kada je kao junior otišao u Partizan, a fudbalski put ga potom odveo u Poljsku sa kraćom epizodom u Grčkoj.

– Odmaram se u Banjaluci, supruga i ja namještamo stan. Vrijeme provodim sa djecom, a upravo porodica je najviše trpjela dok sam bio trener. Ponuda ima iz Katara, UAE, Saudijske Arabije i sličnih država…. najmanje iz Poljske, ali ne žurim sa odlukom, već smireno čekam novi angažman. Drago mi je što sam u rodnom gradu, jer sam Banjaluku viđao samo tokom godišnjeg odmora, kada nisam imao mnogo prilika da sagledam sve što je izgrađeno tokom godina provedenih u inostranstvu – započeo je priču Vuković.

Ta fudbalska u vezi je sa 1995. godinom i odlaskom u tabor beogradskih “crno-bijelih”.

– Partizan je ispunjenje dječačkog sna, ali inicijativa mene i moga oca koji je znao moju želju. On je skupio hrabrosti da me odvede i ostavi mjesec dana u klubu, gdje će treneri odlučiti da li imam kvalitet za Partizan. Vrlo brzo sam bio prihvaćen i potpisao stipendijski ugovor. Iako sam se kao mlad odvojio od porodice sve sam prihvatio sa lakoćom. Odjednom sam se našao okružen ljudima koje znam sa malih ekrana, iz novina, a uz to su me trenirali legendarni Branko Rašević i Vladica Kovačević. Prvi dan odmah sam vidio Dragana Ćirića, Alberta Nađa i Ljubišu Tumbakovića, a gledanje treninga ekipe bio je veliki doživljaj. Prvi dani u Beogradu poklopili su se sa velikom ofanzivom i najtežim momentom ratnih dejstava 1995. godine, kada je Banjaluka bila spakovana i visila na koncu. To je bilo jedino što je kvarilo moje zadovoljstvo – istakao je Vuković.

Tri godine proveo je u juniorskom timu da bi 1998. dobio priliku koju je odmah iskoristio.

– Avgusta 1998. godine, nekoliko dana prije početka sezone, Tumbaković me pitao: “Mali jesi li spreman da igraš za Partizan”? Šokiran pitanjem uspio sam potvrdno da odgovorim, ali me oblio znoj dok sam odgovarao, iako sam prošao pripreme sa ekipom, a sada je došlo pitanje trenera sa autoritetom koji iza sebe ima uspješnu karijeru. Do tada su do mene dopirale priče da moram imati nekoga da te “gura”, “da imaš leđa”, ali sam najbolji primjer da su u Partizanu neke stvari funkcionisale drugačije i da trener može odlučiti i pružiti priliku tamo nekom momku iz Banjaluke – naglasio je Vuković.

Debitovao je na prvenstvenom meču protiv Radničkog iz Niša.

– Debi je bio iz snova, jer sam dao gol u sedmom ili osmom minutu, a svi zagriženi navijači znaju šta to znači za nekoga ko cijeli život mašta da zaigra i obuče dres voljenog kluba. Bio je to početak iz snova, kao i cijela sezona koja je bila specifična, jer su odigrana samo 24 kola zbog NATO bombardovanja, čime je završen moj napredak u Partizanu, nakon fenomenalne sezone u kojoj sam odigrao 20 utakmica, postigao četiri gola i po minutaži bio 12. igrač iza startnih 11, koji su bili zacementirani – kazao je Vuković.

Nova sezona donijela je nova lica, što je za njega značilo da mora potražiti drugu sredinu.

– Odlazak Tumbakovića u AEK skratio je moju karijeru u Partizanu. Dolaskom Miodraga Ješića izgubio sam status, što je bilo prvo veliko razočarenje u karijeri. Krenulo je traženje mjesta pod suncem pa sam otišao na pozajmicu u čuveni Milicionar, odigrao sve utakmice u polusezoni i najbitnije imao željenu minutažu. Na utakmici protiv Čukaričkog primijetili su me ljudi iz Legije, koji su došli da gledaju napadača Stanka Svitlicu, a trener tima iz Varšave se zainteresovao za mene. Mjesec nakon toga vratio sam se sa Partizanovih priprema i prihvatio ponudu Legije. Tako je počela veza koja je trajala sve do 2020. godine – naglasio je Vuković.

U to vrijeme ekipa nije bila ni na približnom nivou kao što je to sada slučaj.

– Legija je bila klub velike tradicije, ali u tranziciji kao cijela Poljska, mada ne ovakvoj u kakvoj smo mi. Stadion je bio star i tada u Poljskoj nijedan nije bio na nivou sadašnjeg stadiona Borca iz Banjaluke, uslovi su bili daleko slabiji nego u Srbiji, ali sam svojim očima vidio kako zemlja napreduje. Danas u Poljskoj sigurno ima 20 stadiona sa četiri UEFA zvjezdice na kojima može da bude igrano finale Lige Evrope. Za mene to je bio dolazak u klub koji nije veći od Partizana. Brzo sam se snašao jer je trener bio Dragomir Okuka, naš čovjek i njemu idu najveće zasluge što sam otišao i imao sreću da poslije prve godine dobijem priznanje za najboljeg veznog igrača, dok smo donijeli titulu nakon sedam sušnih godina – izjavio je Vuković.

Dobar start u novom klubu naveo je čelnike da mu ponude novi angažman, mada je on želio da se vrati među “crno-bijele”.

– Uradili su sve da ostanem i pored moje želje da se vratim u Partizan, jer je moj san bio da ostavim dublji trag. Dobio sam informaciju iz Partizana da prihvatim ponudu Legije, što me razočaralo, jer sam se osjećao spremnim poslije te sezone i vjerovao da za mene ima mjesta u Partizanu. Ipak, znao sam kako je Partizan funkcionisao u to vrijeme pa sam znao da ću doći u situaciju da ne dobijem šansu. Nisam išao srcem već hladne glave. Nuđena mi je pozicija glavnog igrača u klubu koji napreduje dok se u “crno-bijelima” moglo desiti da utakmice gledam sa tribina. Izbor je bio jednostavan. Rastao sam zajedno sa Legijom i cijelim poljskim fudbalom – rekao je Vuković.

Bio je prvi trener u novijoj istoriji koji je započeo i završio sezonu na klupi, a pri tome osvojio titulu. Posljednji koji je odradio cijelu sezonu bio je Hening Berg (2014-15), ali nije stigao do šampionskog pehara. Osvojio je titulu šampiona Poljske sa Legijom jula 2020, da bi samo dva mjeseca kasnije dobio otkaz na veliko iznenađenje.

– To je surovost trenerskog posla. Odluku sam prihvatio trezveno, nisam je doživio kao tragediju. Ipak, ubijeđen sam da je bila nelogična. Imam pravo to da kažem nakon što sam sve sagledao. Na kraju krajeva, klubu nije donijela ništa dobro. Imao sam cilj da osvojim titulu i da izborim plasman u Ligu Evrope. Prvi smo ispunili, a ispustili smo šansu za Ligom šampiona i imali realnu priliku da se domognemo Lige Evrope. Kada sam smijenjen već smo znali da igramo protiv Drite iz Gnjilana i potom Karabaga, što je bilo realno da prođemo. Ipak, uprava je razmišljala drugačije. Željeli su da šokom prodrmaju ekipu, ali je taj šok bio negativan, jer su izgubili od Karabaga sa 0:3 i ostali bez Lige Evrope. Morao sam da se pomirim sa tim bez velike ljutnje, ali sam osjećao žal, jer sam znao da smo na dobrom putu. Danas sam ponosan jer sam bio trener u velikom klubu. Ponosan sam na činjenicu da sam prvi stranac koji je kao igrač i trener osvojio titulu i to ne može biti izbrisano – kazao je Vuković.

Igračku karijeru završio je u Koroni iz Kilcea, gdje je počeo trenersku, koja je u vezi sa jednim Špancem.

– Kada su me kao igrača počele stizati godine, počeo sam da razmišljam šta ću dalje da radim. Prvo sam se dobro odmorio, jer je došlo do zasićenosti treninzima, utakmicama i putovanjima. Tokom odmora shvatio sam da ne mogu bez fudbala i da je zasićenje u stvari bio samo umor, jer sam 18 godina bez prestanka bio u treningu. Nisam htio da budem menadžer ili da obavljam neku drugu funkciju, jer tako nemaš mnogo uticaja na tim pa sam odlučio da postanem trener. Prvi korak napravio sam u Koroni, prvih pola godine radio sam uz španskog trenera Hozea Pačetu. Tako je počelo, a onda sam u Legiji radio sa mnogo njih i tu su bili Stanislav Čerčesov, Besnik Hasi, Jocek Magera, Romeo Jozak, Dean Klafurić, Rikardo Sa Pinto. Kada je došla prilika da postanem prvi trener Legije, bio sam potpuno spreman i pun samopouzdanja. Vodio sam najveći klub u zemlji gdje se samo pobjede gledaju i prije toga uložio sam četiri, pet godina truda da se spremim za to. Temeljno sam se posvetio poslu, što je dalo rezultate i veoma sam zadovoljan što sam osvojio titulu u prvoj samostalnoj sezoni u velikom klubu – rekao je Vuković.

Ambasador sporta Srpske

Titula šampiona Poljske donijela mu je priznanje ambasadora sporta Republike Srpske na 66. Izboru deset najboljih sportista Republike Srpske.

– Jako mi je drago zbog nagrade koja je iz mog grada i države. Dobio sam nekolicinu nagrada tokom karijere, ali posljednja u Banjaluci bila je kada sam još sa Osnovnom školom “Sveti Sava” osvojio titulu u Pepsi ligi, a mislim da je to bilo 1994. godine. Drago mi je što me nisu zaboravili u mom gradu iz kojeg sam otišao sa 16 godina – rekao je Vuković.

Poziv Partizana

O eventualnoj ponudi Partizana da bude trener morao bi dobro da razmisli.

– To me najčešće pitaju prijatelji i tu treba napraviti granicu. Emocija nije sporna, ali realnost je nešto drugo. Kada bi emocije odlučivale, Željko Obradović bio bi trener košarkaša Partizana. Eventualna ponuda ne bi značila da je to najbolje rješenje za klub i mene. Čudni su putevi Gospodnji. Neću da kažem da maštam o tome i vrlo sam trezven kada je riječ o tom pitanju i ako se jednog dana poklope kockice, biću spreman, pogotovo poslije početka u jednom klubu gdje očekivanja i pritisak nisu manji nego u Partizanu, gdje su samo titule bitne – istakao je Vuković.

“Glas Srpske”