Taj susret će obojica, izvjesno je, dugo pamtiti.
U prohladno jutro, dok su promicale krupne kapi ledene kiše, u kanjonu Neretve pored starog željezničkog mosta kod Jablanice, dva Vladimira – jedan stvarni i jedan filmski – srdačno su se rukovali.
Vladimir Smirnov – Volođa, general-major JNA u penziji, koji je prije 25 godina, prvih dana marta 1943. godine, digao u vazduh jablanički most i tako postao akter najlegendarnije strateške varke narodnooslobodilačkot rata, sa neskrivenom radoznalošću je posmatrao svoju filmsku inkarnaciju.
Pred njim je stajao Jul Briner, čuveni glumac, inženjerac Vlada u filmu “Bitka na Neretvi”, koji je, toga dana ponovo trebalo da razori gvozdeni most rekonstruisan poslije rata i sruši ga u talase brze zelene reke.
Bilo je to kao da se prošlost jednog ponovo rađa u liku drugog…
Briner intervjuiše
Zbog toga je neka, gotovo vidljiva dramatika obavijala susret dva čovjeka, kojima je sudbina odredila da – svaki na svoj način – obave isti posao. Za Brinera bila je to najspektakularnija scena filma koja je mjesecima pripremana. Za generala Smirnova – evokacija sudbonosnog zadatka i najteže dileme u njegovom životu.
Prvi je progovorio Jul Briner:
– Još nikad u svojoj karijeri nisam sreo čovjeka čiji lik tumačim na filmskom platnu. Vi ste prvi, gospodine generale, i zato mi je posebno drago što vas je ekipa “Bitke na Neretvi” pozvala da kao gost prisustvujete snimanju ove scene koje ne bi bilo da nije bilo vas!
– I meni je, priznajem, veoma milo – osmjehnuo se general. – Jedino se pomalo pribojavam da film ne ispadne, možda, avanturistički. To ne bih volio.
– Budite bez brige – umirio ga je slavni glumac. – Sumnjam da bih i ja pristao da igram u takvom filmu. I mene je, prije svega, privukla duboko humana antiratna tema.
U svakoj drugoj prilici u našoj zemlji Briner bi mogao da bude samo gost jugoslovenskog generala, ali ovdje, među stotinama statista, kraj demodiranih topova, sred neopisive gužve, galame i nervoze koje neminovno prate pripremu snimanja jedne komplikovane scene, stari ratnik kao da se nije najbolje snalazio.
Ulogu domaćina zato je preuzeo Jul Briner, pozvavši Smirnova pod jedan šareni kišobran. Tu, zavaljeni u poljske fotelje, počeli su razgovor kojem smo prisustvovali (kao neki svjedok) prepuštajući dvojici heroja – jednom filmskom i jednom ratnom – da vode neobični uzajamni intervju.
S otkočenim pištoljem
Poslije kraćeg ćutanja, dok su mu oči, a i misli, bludele okolo, general Smirnov se prenuo.
– Znate li – rekao je glumcu – da se dobro sjećam ovog mesta na kojem sad sjedim. Na dan kad smo 1943. rušili most, odavde su, u pravcu druge obale Neretve, dejstvovala dva naša bacača, gađajući četnička uporišta. Nešto sam tu poslovao kad me je trgla snažna eksplozija i, za njom, povici. Ukazala se strašna scena: meni nepoznat borac koji je klečeći punio bacač, u brzini je naopako ubacio minu u cijev, ona se rasprsla i odnijela mu obe šake…
– Da, rat je užasna stvar – klimnuo je glavom Briner.
– Ali žrtve, ma kako teške, nisu uvijek najteža stvar u ratu. Ponekad su često ljudske dileme koje razdiru vojnika svjesnog da mora izvršiti naređenje koje se protivi njegovim ličnim osjećanjima, mnogo bolnije.
Kao inženjer ja sam učio da gradim mostove, a za vrijeme rata bio sam prinuđen da ih rušim. Digao sam ih u vazduh u ovom kraju, na Neretvi, sve, bez žaljenja, ali je prava drama u meni počela onog trenutka kad sam vidio hiljade naših, partizanskih, ranjenika i tifusara kako upiru poglede pune nade u ovaj most, jedinu sponu sa relativnom bezbjednošću koju je pružalo bespuće Prenja.
Bio je to naš posljednji izlaz – a ja sam morao da srušim most!
Pokolebao sam se, jer čak ni meni tada još nije bilo objašnjeno da je to samo taktička varka, da bi se obmanuo neprijatelj.
Konj mi je gotovo uginuo od umora dok sam hitao prema Vrhovnom štabu, kod sela Gračanice, da izvjestim Tita da su svi mostovi na Neretvi, prema naređenju, srušeni – svi sem jednog, ovog.
Tada mi je Vrhovni komandant ponovio da se to više ne smije odlagati i ja sam, ne razumjevajući ništa, izletio napolje preneražen, ali svjestan da jablanički most moram da razorim.
– I moj lik u filmu slično je zamišljen – prekinuo ga je Briner. – U jednoj sceni ja, čak, s otkočenim revolverom branim prilaz miniranom mostu, kome hrli stanovništvo ovog kraja, tifusari i borci.
Sajle pucaju
Dole, na rijeci, inženjerijske jedinice Jugoslovenske armije obavljale su, u međuvremenu, posljednje pripreme za dizanje u vazduh jablaničkog željezničkog mosta. Još samo koji čas i gvozdena konstrukcija od 400 tona odletit će u vodu.
U naknadu za ovaj stari most, međutim, filmska ekipa obavezala se da, malo više uz rijeku, izgradi novi, nosivosti deset tona, kojim će moći da saobraćaju i vozila. A porušeni će, kao muzejska vrijednost, ostati zauvijeku talasima, za spomen na herojska vremena.
Laganim korakom dva Vladimira su došetala do rijeke.
Paketi sa 70 kilograma eksploziva trinitrotrotila ležali su povezani žicama na mostu.
– U ono vrijeme – prisjetio se general Smirnov – naša inženjerijska četa raspolagala je sa svega deset kilograma kamnikata i 20 kilograma izmrvljenog trotila, čija razorna snaga nije bila bogzna kakva. Taj trotil je jedan borac kašikom iščeprkao iz neaktivirane italijanske avionske bombe prilikom bombardovanja Šćita. Naravno – osmjehnuo se – u filmu je to mnogo lakše.
– Pa, lako baš nije bilo – usprotivio se Briner. – Kad su stručnjaci naginjali jednu stranu mosta, u reku, kako bi ga poslije ekeplozijom samo predvojili i tako mu dali onaj autentičan položaj, na čeličnim sajlama. Zašto – ne znam, ali pukla je najpre jedna, pa druga, pa treća sajla! To su bili užasno dramatični trenuci i malo je nedostajalo da se most sruši u vodu, a odande ga više niko ne bi podigao, i ova scena nikad ne bi mogla da bude snimljena.
Kiša je sve jače padala i mineri na mostu s mukom su se kretali po klizavom gvožđu.
U svom partizanskom odjelu, mokar do kože, Jul Briner je rezigniranim pokretima brisao kapi kiše sa lica.
– Mnogi misle da je posao glumca lak, možda i vi tako mislite. Ali treba mnogo discipline i snage da se istraje. Evo, ovdje na Neretvi, čas je ciča zima, čas snijeg, sada opet pljušti kiša… A kakvo je onda bilo vrijeme?
– Veoma lijepo. Četvorica drugova koji su postavljali eksploziv na mostu, bez ikakvog zaklona, mogla su se vidjeti sa velike daljine i stalno smo strepili da ih ne ugledaju četnici, jer im spasa ne bi bilo. A poslije, kad je u sasvim niskom letu naišla italijanska “savoja” i pilot je kao na dlanu mogao vidjeti šta radimo. Nije otvorio vatru, jer se vjerovatno čudio i krstio zašto partizani sami sebi sijeku odstupnicu.
“Ja bih to brže!”
Čekanje se oteglo i činilo se da pripremama i provjeravanjima nikad neće biti kraja. Stari inženjer Smirnov nekoliko puta je pitao zašto se toliko oklijeva sa eksplozijom, a mnogobrojne goste i strane i domaće novinare (bilo ih je čak iz Australije, Novog Zelanda, Sjedinjenih Država) polako je hvatala nervoza u kojoj je ekipa “Bitke na Neretvi” danima živjela.
Mada to vjerovatno nije bio, najhladnokrvniji je izgledao sam režiser Veljko Bulajić!
Ko zna koji put objašnjavao je novinarima zašto se zainatio da digne u vazduh baš ovaj most.
– Mogao je to biti i bilo koji drugi, lakši, u pristupačnijem kraju gdje ne bismo imali nikakvih teškoća. Vrlo važno, ko bi znao da li je to baš autentičan most. Ali, želio sam da ovom kraju ostane jedan vječni spomenik na one dane kad se vodila – tako je bar istorija zabilježila – najhumanija bitka u drugom svjetskom ratu, bitka za ranjenike. Ovamo će
dolaziti stranci, domaći turisti, đačke ekskurzije vidjet će cijelu jednu prošlost.
I, puklo je…
Strašna eksplozija (“Mnogo jača od one naše”, rekao je poslije Smirnov) potresla je kanjon i čelična grdosija sručila se prepolovljena, kako je sračunato, u talase Neretve.
Lijeno, kao džinovska ptica, bijela dimna pečurka digla se u nebo.
Gotovo je.
Odahnuli su svi, a general Smirnov nagnuo se prema Julu Brineru:
– Da su me pozvali, ja bih to učinio mnogo brže – šapnuo je, i obojica su se grohotom nasmijali dobroj šali.
Nema komentara