– Moj djeda je bio poljoprivrednik, ali bez obzira na to, baka je svakog dana peglala njegovu radnu odjeću. Pravila je svoj domaći rastvor u staklenoj bočici, poprskala bi djedine pantalone, raširila na stolici nekoliko minuta da se malo osuše, a zatim bi ih ispeglala.

Vidio sam to u detinjstvu i mislio sam da to čini i svaka druga starica. Ali kako su godine prolazile, shvatio sam da to nije slučaj. Kada sam imao 13 godina, pitao sam se zašto to moja baka radi svakog dana, pa to su obične radne pantalone! Nisam razumio zašto je trošila toliko truda i vremena na nešto što će se uskoro ponovo zaprljati. Rijetko ko ga je viđao tokom dana, osim moje bake i možda nekoliko ljudi iz komšiluka.

Pitao sam se zašto baka nije svakodnevno sređivala moju odeću, nego samo djedinu. Nisam mogao da izdržim, pa sam je jednog dana zamolio da mi objasni.

– On je najljepši čovjek kojeg je Bog ikada stvorio. On je moj najbolji prijatelj i ljubav mog života. Uvijek želim da izgleda lijepo i uredno, jer nikad se ne zna na koga bi mogao naletiti – odgovorila je moja baka.

Dugo sam razmišljao o bakinim rečima. Moj djeda mi se nije činio najljepšim čovjekom na svijetu. Bio je nizak, mršav, sa ne pretjerano širokim ramenima. Kosa mu se prorijeđivala, a vještački zubi nisu izgledali baš lijepo kad bi se osmjehnuo.

Nosio je naočare prevelike za njegovo lice, a njemu je bilo važno samo da kroz njih vidi šta ga zanima.

– Kako bi neko mogao da misli da je on najljepši čovjek na svijetu! – Pitao sam se.

Ponovo sam otišao do bake i zamolio je da pažljivo prouči mog dedu, jer mi se nije činio najljepšim na svijetu. Moja baka je počela da se smije toliko da je na trenutak izgledala kao neka nestašna djevojčica.

– Te bore oko očiju nisu uvijek bile tu, a sjećam ga se kada je imao prave zube. Ima najljepše plave oči koje sam ikada vidjela. Iste su boje kao nebo, neposredno prije zalaska sunca. Cijelo lice mu blista kad se smije, a glas je toliko smiren i moćan da ga svi slušaju kada govori. Želim da izgleda lijepo i da se osjeća dobro. Svakodnevno sređujem njegovu odeću, jer sam se zbog njega osjećala lijepo i dobro svih ovih godina. To je čovjek vredan poštovanja – objasnila mi je baka.

Ove riječi su mi često padale na pamet. Gledao sam kako baka i deka stare zajedno, a kada sam napunio 30 godina, napokon sam shvatio o čemu priča moja baka. Kad nekoga volimo duboko i iskreno, onda je ta osoba najljepša na svijetu. To je prava ljubav!