U onim presudnim godinama za mladog čovjeka, kada donosi odluke gdje će i kako dalje, moji vršnjaci iz rodnog sela odlazili su nizvodno u gradove, a ja sam izabrao drugi put. Išao sam uzvodno, uzbrdo, pa na planinu. Gradski život mi nije bio privlačan.
Ovako počinje svoju priču tridesetšestogodišnji Radovan Popović iz sela Vrbić kod Krupnja.
Popeo se Radovan na vrh Miletine kose, na 920 metara nadmorske visine, založio ognjište u kolibi svoga pradjeda, sazidanoj 1936. godine i počeo da gaji ovce. Danas ima stado od 60 ovaca, sa svoje dvije ruke obrađuje i deset hektara zemlje, a svaka parcela je kao pod konac sređena, pokošena ili uzorana.
Živi bez struje i ostalih pomagala primjerenih 21. vijeku.
– Pošto ovdje nema struje, kupio sam jednu malu solarnu ploču, koja mi je dovoljna da napunim baterije za mobilni i tranzistor i da uveče uključim jednu sijalicu, da ne sjedim u mraku. Inače, ustajem u četiri, a legnem oko ponoći i ništa mi nije teško – priča Rade.
Kaže, sam je odabrao svoj put, riješen da ispuni zavjet predaka da se zemlja ne zapusti i ne zaraste u korov.
Prije odlaska na planinu, okušao je Rade sreću u gradu, ali vrlo brzo je shvatio da takav život nije za njega.
– Radio sam u nekim firmama, od jutra do mraka. Spavao u hladnim sobama i čekao kada će se smilovati da mi isplate zarađeni novac. Nije to bilo za mene. Nisam se pokajao, jer sada živim od svog rada i u svojoj slobodi – priča Radovan.
Na planinu je prvi put došao prije skoro dvije decenije, poslije završene srednje škole. Ipak, još je bio neodlučan i vraćao se u rodno mjesto. Tu je boravio sve rjeđe, a zov prirode bio je sve glasniji. Prije nekoliko godina, donio je konačnu odluku i ostao na pradjedovskom ognjištu.
– Ovdje uvijek ima nešto da se radi. Ustajem prije šest sati, a ljeti u četiri, jer je noć u planini duga, pa se dobro naspava – veli on.
Sa planine nije silazio dvije godine, a do Krupnja ode tri, četiri puta godišnje da kupi namirnice i dopuni kredit za mobilni telefon, koji mu omogućava kontakt sa ostatkom svijeta.
Nekada je u blizini njegove, bilo još desetak koliba u kojima su ljudi boravili od proljeća do kasne jeseni, ali danas nema nikoga. On je sam, a društvo i “prve komšije” su mu ptice, ovce i poneka divlja zvijer.
– Nije me strah, navikao sam. Sretao sam vuka, ali nije bilo problema. Srećom, nema ih mnogo. Brinem o svojim ovcama, jaganjcima i to mi je zadovoljstvo. Ovdje sam našao svoj mir i da mi je struje, da još mogu kupatilo da sredim, jer vode imam sa izvorišta, sve bi mi bilo potaman – kaže Radovan.
Nema komentara