Svi Mihajlovići u lijevčanskom selu Kukulje kod Srpca, bliski rođaci preminulog fudbalera Siniše Mihajlovića, skrhani su bolom, na vijest o njegovoj smrti.

Tuguju braća i stričevi Mićo, Pero, Milivoje, Siniša, strina Bosiljka… Njegov brat od strica Pantelija, ispričao je za Srpskainfo da je tragičnu vijest saznao od Dražena, Sinišinog rođenog brata.

-Zavladala je velika žalost među nama, ovdje u Lijevču. Mi smo velika i brojna porodica. Tu je naših deset kuća i porodica. Moj otac Ostoja i Sinišin otac Bogdan su rođena braća. Stric je ovdje živio do 18. godine, kratko počeo raditi… Poslije toga otišao je za poslom u Borovo selo, tamo se oženio, stekao porodicu, ali je uvijek dolazio, održavao porodične veze. Svi smo veoma bliski – ispričao je Pantelija.

Sudbina je, kaže, tako odredila da nas je Siniša napustio uoči Svetog Nikole, krsne slave Mihajlovića.

-Ovaj Nikoljdan, kojeg pripremamo, biće drugačiji od svih, zbog Siniše i zbog moga oca Ostoje. Slavsku svijeću, u ponedjeljak upalićemo za njih… Eto, Sinišina sahrana i krsna slava, istog dana. Bog je tako htio, valjda da se ne zaboravi, da se pamti – drhtavim glasom, teško izgovarajući svaku riječ kazao je Pantelija.

U njegovom dvorištvu, tišina, uzdasi, reči tuge ali i gordosti zbog Sinišine blistave karijere.  

-Sjećamo se njegove prošlosti, njegove sportske karijere. Priredio nam je velika zadovoljstva, sreću na terenu ali i izvan njega. Bio sam mnogo puta kod njih u Borovu, još kada je Siniša igrao u Borovu selu. Otac ga je ohrabrivao da igra a majka se plašila povreda i odvraćala ga od fudbala. Kao i svaka majka, što čini. Mali je on bio, nejak ali uporan – ispričao nam je Milivoje Mihajlović.
Pero Mihajlović kaže da mu se u sjećanje najdublje urezalo Sinišino izvođenje penala na utakmici u Bariju, u finalu Kupa šampiona.

-To sam gledao u dahu. Nisam sumnjao u njega. Kada je lopta zatresla mrežu, srce mi je moglo pući od sreće – ispričao je Pero.

Sinišin imenjak

Mihajlovići u Kukuljama takođe vole fudbal. Među najmlađima je Siniša Mihajlović iz Kukulja, koji je ime dobio po poznatom fudbaleru i rođaku.

-Ja sam do skora igrao fudbal za „Slogu“ Srbac. Sada ne stižem aktivno da se bavim fudbalom. Zaposlio sam se, radim u Drvoj industriji u Prijebljezima. Naravno, srećan sam zbog Sinišinih uspjeha ali sam, kao i svi ovdje, tužni i nesrećni zbog njegove smrti – odgovorio nam je imenjak najpoznatijeg Mihajlovića, od kojeg se sada on i njegova rodbina ovdje opraštaju ali čuvaju uspomene na veličanstvene sportske trenutke.

Bosa Mihajlović, supruga pokojnog Ostoje a strina poznatog fudbalskog asa, odjevena u crninu, kaže da je žalosna i potresena. Sjeća se mnogih susreta i lijepih trenutaka.

-To vam ja ne mogu opisati. Imao je dvije godine kada sam se ovdje udala. Dovodili su ga roditelji često. Četiri ili pet puta godišnje boravili su kod nas. Tu se igrao sa ostalom djecom.  Bio je nestašan, volio loptu, šutao je po ovim međama i njivama. Najviše su udarali o kućni zid, to im je bilo kao da je gol. Vidjelo se odmah da je jak jer ga je pokojni otac Bogdan, a Ostojin brat upozoravao da šutaju loptu na drugom mjestu a ne u zid, da kuću ne oštete – reče Bosa. Pa zaplaka. Ode u kuću. Ne može više ni riječ.

Ni ostali ne znaju šta bi više kazali, njihova lica, suzne oči i uzdasi govore mnogo, najviše, objašnjavaju ovaj težak trenutak za njih ali i za cijelo Lijevče polje, za Srbac, Gradišku, Banjaluku, za cijelu Republiku Srpsku.