Zlatnim slovima istoriju porodice Đenić iz Dervente ispisali su otac Stevo, sin Mihajlo i unuk Miroslav. Odlikovani su medaljama za hrabrost i požrtvovanje. Prvo odlikovanje zaslužio je Stevo za hrabrost u Prvom svjetskom ratu, dok je sin Mihajlo orden dobio za požtvovan rad u službi. Ratni vihor prošao je i unuk Miroslav, koji je za učešće i hrabrost u posljednjem otadžbinskom ratu odlikovan medaljom majora “Milana Tepića”.

Kao i većina Srba iz ovih krajeva, Stevo Đenić 1914. godine mobilisan je u austrougarsku vojsku. U jesen iste godine zarobljen je na ratištu u Galiciji. Tada je porodici uručeno odlikovanje sa obrazloženjem da je Stevo nestao u ratnom vihoru. Četiri godine poslije, pojavio se na kućnom pragu i to sa srebrnom medaljom za hrabrost “Miloša Obilića”. Dvije godine poslije povratka kući dobio je i “Spomenicu” kao solunski dobrovoljac.

– Oni su se 1915. 1916. i dio 1917. borili pod komandom ruske vojske, da bi 1917. odlučili da se prebace na Krf gdj su se oporavili, bili na Solunskom frontu i oslobodili ove naše teritorije. Vratio se kući 1918. zajedno sa svojim kumom Jovičićem, koji je bio mobilisan, to je sad naše staro kumstvo – kaže Miroslav Đenić, major u penziji.

Zahvaljujući odlikovanjima Stevo je dobio zemljište, na kojem je sagradio kuću. O ratnim podvizima djeda, Miroslavu je pričao otac, jer ga se on malo sjeća, s obzirom da je umro na njegov četvrti rođendan.

– Kad se vratio iz rata on je donio tu jednu veliku britnu, za njega je to bila jedna uspomena, jedini neki možda ratni plijen. U selu su ga zvali kad neko polomi ruku da previja, da vida te rane, on je to znao kako je bio ratnik godinama, pa je to tamo naučio – nastavio je priču Miroslav.

1941. godine za vrijeme vladavine NHD djed je svojom dovitljivošću uspio da sačuva ordenje.

– Sakrio je u vrbu pored kuće, gdje je bila bara. To je bilo od 1941. do 1945, kad je izvađeno, ove krpice koje pripadaju odlikovanju su bile uništene – dodao je Miroslav.

Slijed odlikovanja nastavio je i Mihajlo, za požrtvovan rad u službi dobio je orden rada sa srebrnim vijencom 1977. godine.

Ratnu golgotu prošao je i Miroslav. Početkom oktobra 1991. je mobilisan, a tri godine poslije postao je dio Motajičkog bataljona pod komandom komandanta Nedeljka Suvajca. Gotovo da nema ratišta na kojem se nije borio za Srpsku. Sa 35 godina kući se vratio znatno mršaviji i sa sjedom kosom, ali i sa činom majora. Iz sjećanja nikada neće izblijediti dani provedeni na Vozući.

– Pretrpili smo jednu tešku ofanzivu u šestom mjesecu 1994. gdje smo imali neprekidne borbe preko 50 dana. Tadašnji komandant Armije BiH je imao cilj i obavezu da probije put Zavidovići-Olovo i da eliminiše nas sa tog dijela puta i dolinom Krivaje da to poveže. Na nas i Vučijačku brigadu iz Podnovlja, bio je glavni pravac napada, ali otrpili smo i uspjeli da rješimo – priča o Otadžbinskom ratu Miroslav.

Srpski borci imali su kaže veliki moral da sačuvaju vjekovna ognjišta i da odbrane svoju djedovinu. Za učešće i hrabrost u Odbrambeno-otadžbinskom ratu odlikovan je medaljom majora Milana Tepića.

-Zaslužili su ga mnogi, daleko od toga, ja ništa nisam bio nešto posebno ni hrabar, nisam bio neka veličina, bio sam tu kad treba. Vrlo hrabre ljude smo imali. Kad sam vidio ova tri djedova odlikovanja i očeva, da je nešto u svom životu uspio i riješio i meni je bilo drago kad sam mogao da stavim svoje kraj njih – dodao je Miroslav.

Posebna mu je bila čast da učestvuje u stvaranju Republike Srpske. Zato svaki deveti januar proslavlja kao svoj drugi rođendan.

-Republika Srpske je ono nešto za šta sam se borio, što cijenim, što ću se boriti uvijek. Mi smo je stvorili, ova pokoljenja iza nas traba da je čuvaju da je učvrste, njene stavove i da se bore za pravdu za vladavinu prava – zaključio je Miroslav Đenić.

Ordenje će kaže u amanet ostaviti nekom od trojice sinova da se ne zaborave hrabri podvizi tri generacije Đenića.