Kada je u 54. minutu Adri van Tigelen dodao loptu do Mirena na lijevom krilu, bio je ponosan. Njegov tim je uradio sve ono na čemu je insistirao u prethodnih 28 godina trenerske karijere – izašli su visoko sa četiri igrača u napadu. Kada je Miren poslao loptu u gol-aut, kako su mnogi pomislili u tom trenutku, stajao je kraj klupe Olimpijskog stadiona u Minhenu i posmatrao graciozan korak svog prvog napadača. “Šutni je, Labude”, tiho je rekao i sklopio oči. I ovaj je šutnuo. Iz prve. Iz mrtvog ugla. Volej u suprotan ugao. Njegov pomoćnik, Nol de Rajter, docnije je pričao kako je Generala prvi i jedini put vidio uplakanog. Novinari su u notes zapisivali – “Najljepši gol u istoriji fudbala”.

Dvije godine ranije, taj čovek sjedi u jednom restoranu u Roterdamu. Sada pije čaj, jer vino ne smije – ne, pošto je i dalje bio u procesu oporavka od operacije srca. Zbog te operacije je, kaže, propustio kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Meksiku i njegov tim zbog toga nije ni igrao na pomenutom šampionatu.

Sada pije svoj čaj, presut u veliku kristalnu čašu, jer ne želi da ga ljudi sada vide kao nekog bespomoćnog starca.

– Najbolje tek dolazi – kaže selektor Holandije i nazdravlja svom učeniku koji je krenuo njegovim stopama.

Sa njima, za istim stolom, sјedi i “Generalov” najbolji prijatelj Nol de Rajter, pomoćnik selektora. Sјedi sa velikim tamnim naočarima i jede sladoled od jagode. On sada pominje Maradonu. Nepristojno je pominjati Maradonu u Krojfovom prisustvu, ne poslијe onog gola rukom, kaže General i hvali Pelea –

– Takav se neće ponovo roditi.

I svi se slažu, čak i Krojf.

Prošla su četiri mјeseca otkako je Johan uzeo trideset devetu godinu, a već je osvojio prvi trofej u trenerskoj karijeri sa svojim Ajaksom. Pred svoga učitelja on stavlja medalju namijenjenu osvajaču Kupa Holandije i fotografiju novog automobila koji je kupio prije samo nekoliko dana.

Četvrti u kolekciji. Njegov učitelj odobrava, a potom nekoliko trenutaka zamišljeno posmatra čamce i brodove u bajkovitom Delfshavenu. Kaže, brodovi su mu ipak draži – brod napada talase, a njegova posada je u strašnim olujama i burama hrabra i odvažna. Brod može stradati samo pod udarom prirode, a čak i tada, mornari često uspijevaju da ga otrgnu iz oluje i uplove u mirnije vode, konstantno napadajući svaki nadolazeći talas. Tako je i u fudbalu. Uvijek pobjeđuje tim koji je spreman da ide do kraja. Brzina je bitna. Automobili razvijaju veliku brzinu, ali njima upravljaju pojedinci. Bez kontrole brzina im ništa ne znači – kaže Krojfu.

Generalovo izlaganje prekinuo je nasmиjani Nol de Rajter, koji je kašičicom kupio istopljeni sladoled.

-Imamo jednu dilemu. U svom timu imaš dva napadača, Bosmana i Van Bastena. U oktobru počinjemo kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 1988. Jasno ti je da samo jedan može sa Gulitom u napad.

– Džon Bosman je u sjajnoj formi – kaže sad Krojf.

General je ustao bez riječi i pozvao konobara.

– Ako gospodin Krojf nema novca da plati, za ceh će se pobrinuti moj pomoćnik.

Iz džepa je izvadio kapitensku traku, istu onu traku koju je skinuo Krojfu sa ruke 1971. i dao je Veliboru Vasoviću. Sa unutrašnje strane, crvenim koncem bilo je uvezeno ime – “Johan Krojf”. Stavio u je na sto pred svog učenika.

– Naučio si lekciju. Ponovo je tvoja – i uz osmjeh mirno išetao iz kafea. Nol de Rajter je naručio još jednu porciju sladoleda i nazdravio nasmijanom Krojfu.

Na naslovnoj strani dnevnih novina pisalo je kako se veliki Marinus Jakobus Hendrikus, poznatiji samo kao Rinus Mihels, zvani General, vraća na klupu Holandije poslije uspješnog oporavka od operacije srca.

Tog istog dana, na obali Dnjepra u rodnom Zaporožju, na velikom čamcu sjedi onaj kojeg su svi, pa čak i njegovi školski drugovi, u tom trenutku nazivali “Fudbalski naučnik”. Sjedi i zamišljeno gleda u prostranstvo jedne od najvećih evropskih rijeka.

On brani čelo velikim slamenim šeširom i maše otkinutom olistalom granom – rastjeruje komarce, kaže. Priča i da mu prija to malo odmora, poslije naporne sezone u kojoj je sa svojim Dinamom iz Kijeva osvojio drugu titulu u Kupu pobjednika kupova i sedmu titulu šampiona Sovjetskog Saveza. On sada sjedi i analizira neuspjeh koji je doživio sa reprezentacijom SSSR-a na Svjetskom šampionatu u Meksiku, svjestan da se jedna era njegove karijere bliži kraju.

Uz njega sjedi i onaj kojeg smatraju najboljim sovjetskim fudbalerom svih vremena – Oleg Blohin. Dobitnik Zlatne lopte 1975, ali i momak koji na istu “loptu” pretenduje za tekuću 1986. godinu. NJihova lica je nagorilo sunce još u Leonu prije samo nekoliko dana. Oni sada sjede u tišini i razmišljaju o porazu od Belgijanaca već u osmini finala Svjetskog šampionata. Vodili su sa 1:0… Vodili su sa 2:1… Belanov je postigao i het trik, ali na kraju su izgubili sa 4:3. Sva četiri gola primili su poslije katastrofalnih reakcija u odbrani.

-Podmornice, drugovi. Podmornice su najopasnije oružje. One su nepredvidive, imaju dobar manevar, fleksibilne su i uvijek su spremne za napad – kaže svojim učenicima.

– Moramo biti fizički spremniji – dodaje onaj kojeg su već tada u Sovjetskom Savezu nazivali najvećim trenerom svih vremena. Te sezone, dobio je i nagradu za najboljeg fudbalskog trenera u Evropi.

– Plašim se da ćete dalje bez mene. Bližim se kraju karijere, Valerije Vasiljoviču – dodaje Blohin.

Belanov razmišlja o podmornicama. “Ne volim podmornice”, kaže. Sanjao je da će jednoga dana postati kosmonaut. Iako mu se ta želja nikada nije ostvarila, te godine je dotakao zvijezde – pod kraj 1986, Belanov je pobijedio u izboru za Zlatnu loptu. Postao je najbolji igrač Evrope. Pobijedio je ispred najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva u Meksiku, Garija Linekera iz Engleske – momka koji je te godine iz Evertona prešao u Barselonu.

Belanov je postao tek treći igrač iz SSSR-a koji je osvojio najprestižniju loptu u evropskom fudbalu, posle Lava Jašina 1963, jedinog golman koji je ikada ponio tu nagradu, i Olega Blohina pomenute 1975.

Valerij Vasiljovič Lobanovski sada sjedi na svom čamcu i posmatra zvijezdu na odlasku i momka koji obećava. Obojica su mu potrebna za naredni Evropski šampionat 1988, ali će mjesta u napadu biti za samo jednog od njih.

Dve i po hiljade kilometara dalje, škotski novinari pišu o debaklu koji je reprezentacija doživjela na Svjetskom kupu u Meksiku. Pišu i da Aleks Ferguson više neće biti selektor Škotske.

Ipak, Škot je već tada pripremao teren za najveći iskorak u svojoj trenerskoj karijeri. Navijači Mančester junajteda su sve glasnije izgovarali njegovo ime, a tadašnji trener kluba sa Old traforda, Ron Etkinson, gubio je i povjerenje uprave, koja je te 1986. prodala svog najboljeg igrača Marka Hjuza Barseloni.

– Došlo je vrijeme za velike rezove na ‘Teatru snova” – pisala je britanska štampa, a Ferguson je u rodnom Glazgovu uveliko oštrio skalpel.

Evropu je očekivalo “neizbježno”‘, te će se vrlo brzo ispostaviti da je Evropski šampionat 1988, zapravo bio istorijski. U kvalifikacijama su se nadmetale samo 33 zemlje, dok je na turniru, u završnici, bilo mjesta za osam najboljih selekcija. Već na narednom Evropskom prvenstvu u Švedskoj 1992, nije bilo ni velikog Sovjetskog Saveza, niti velike Jugoslavije – što je Uefi donijelo 20 novih članica.

I dok su se jedni razdvajali, Nijemci su težili ujedinjenju i uspjeli su u tome, i to baš nakon Evropskog prvenstva 1988. koje je odigrano, gle čuda, u Zapadnoj Njemačkoj, samo godinu dana prije pada Berlinskog zida!!!

Godinu dana uoči Evropskog šampionata 1988, pred Generalovu kuću u Amsterdamu stao je skupocjeni sportski automobil, crven kao Ajaksov dres. Izašao je iz kuće u teget mantilu i sjeo na mjesto suvozača, iako je više volio da se vozi na zadnjoj klupi koja ne postoji u takvim kolima. Ubrzo se požalio na vjetar, s obzirom na to da automobil nije imao ni krov.

– Ko još vozi automobile bez krova – upitao je General, a Krojf se samo nasmijao i dodao gas.

Sedam dana ranije Johan je sa Ajaksom uspio da osvoji i treći trofej u trenerskoj karijeri, prvi na međunarodnoj sceni.

Pobijedili su u Atini Lokomotivu iz Lajpciga u finalu Kupa pobjednika kupova, a stijrelac jedinog gola na meču bio je Marko van Basten.

Zamolio je svog učenika da parkira automobil nedaleko od Vondel parka gdje ih je čekao Mihelsov pomoćnik, Nol de Rajter. Hranio je labudove ušećerenim kokicama.

– Čestitke, Johane. Bio si u pravu. DŽon Bosman je u sjajnoj formi – konstatovao je De Rajter. U tom trenutku, napadač Holandije Bosman bio je prvi strijelac kvalifikacija za Evropsko prvenstvo i najbolji strijelac u Kupu pobjednika kupova.

Rinus Mihels je čučnuo i pružio ruku ka labudovima.

– Čujem da prodajete Marka van Bastena Milanu? I to baš sada, pred Evropsko prvenstvo? – pitao je General.

Krojf je slegao ramenima. “To je neizbježno.”

– Imamo Džona Bosmana. Nema razloga za brigu – nadovezao se nasmijani Nol de Rajter. Rinus Mihels je iz džepa izvadio stari, požuteli isječak iz novina na kojem je pisalo:

– Zapadna Njemačka je osvajač Svjetskog prvenstva 1974, Krojf i Mihels poraženi u finalu! – pružio ih je svom učeniku, i odšetao pored jezera.

Nasmijani Nol de Rajter je ponudio Krojfa kokicama. Rinus Mihels, u fudbalskom svijetu poznat i kao General, narednih dana šetao je sam kraj jezera u Vondel parku. Dugo je posmatrao labudove. NJegova trenerska karijera se bližila kraju.

Iako su ga već tada smatrali čovjekom koji je svojom filozofijom totalnog fudbala, zauvijek promjenio igru, General je znao da mu je neophodan i veliki trofej sa reprezentacijom, kako bi stavio pečat na najblistaviju trenersku karijeru ikada viđenu.

Sa ramena je skinuo kožnu torbu u kojoj je nosio papire sa pripremom mečeva i iz nje je izvadio album sa fotografijama i isječcima iz novina. Zastao na stranici gdje je ispod velike crno bijele fotografije na kojoj su on i Krojf zagrljeni držali pehar osvajača Kupa evropskih šampiona. Naslov teksta:

– Kralj i njegov princ.

Mihels je u periodu od 1971. do 1973. sa Ajaksom osvojio tri uzastopne titule šampiona Evrope, a kada su ga uoči Svjetskog kupa u Zapadnoj Njemačkoj novinari pitali koja je tajna njegovog uspjeha, odgovorio im je:

– Fudbal je poput rata. Ko se ponaša isuviše fino i ispravno – izgubiće.

Na narednoj stranici, isječak iz novina u kojem ispod velike Mihelsove slike stoji naslov, izvučen iz konteksta – “Fudbal je rat”.

Nasmijao se, svjestan da tako nešto nikada nije izjavio.

Osmjeh sa njegovog lica nestao je kada je okrenuo narednu stranicu albuma. Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. Uoči finala, holandska štampa napisala je: Neskens i Krojf napadaju Bekenbauera i Gerda Milera.

Na narednoj stranici albuma, nedostajao je isječak koji je prije samo nekoliko dana na ovom istom mjestu dao Krojfu i u kojem je pisalo: “Zapadna Njemačka je osvajač Svjetskog prvenstva 1974, Krojf i Mihels poraženi u finalu!”

Znao je šta mu nedostaje, s toga je brže bolje otišao do kancelarija jedne avio kompanije i kupio kartu za Pizu, ne da bi vidio krivi toranj, već prvi nastup Marka van Bastena za Milan.

Narednog dana, italijanska štampa pisala je:

– Pobjeda Milana nad Pizom od 3:1. Prvi gol “Labuda iz Utrehta” za Roso-nere”.

Mihels je isjekao članak i zalijepio ga u svoj album.

Lobanovski se, baš kao i Mihels sa Holandijom, prošetao sa Sovjetima kroz kvalifikacije za EVRO ‘88 – Belanov je postigao četiri pogotka u tom ciklusu, dok se Blohin i definitivno oprostio od nacionalnog tima.

Prvi strijelac kvalifikacija bio je Džon Bosman. Holanđanin je postigao devet golova. Drugi napadač Holandije, Marko Van Basten, dao je četiri pogotka.

Aleks Ferguson je u sezoni 1986–1987 sa Mančester junajtedom zauzeo tek 11. mjesto u Engleskoj, sa 20 bodova manje od šampiona Evertona – ipak, novine su pisale da je klub na dobrom putu ka potpunom oporavku.

Tog 10. juna 1988. u Zapadnoj Njemačkoj je počeo osmi Evropski šampionat. Domaćin je bio nosilac grupe A, predvođen kapitenom Lotarom Mateusom, Bremeom, Litbarskim, Felerom i Klinsmanom. Selektor: Franc Bekenbauer.

Pored njih, u Grupi A igrali su i Italijani sa Manćinijem, Altobelijem i Vijalijem, Španci sa Butragenjom i Zubizaretom i Danci predvođeni velikom zvezdom Juventusa Brajanom Laudrupom.

U Grupi B, Valerij Lobanovski je vodio Sovjetski Savez sa Ratsom i Belanovom, Mihels Holandiju sa Gulitom i Rajkardom, Bobi Robson je sјedio na klupi Engleske koja je imala najboljeg napadača na svijetu, Garija Linekera, dok je četvrti tim Grupe B bila nepredvidiva Republika Irska sa veteranom i legendom Liverpula, Ronijem Vilanom.

Žrijebom je odlučeno i da će se već u prvom kolu grupe B sastati SSSR i Holandija. Mihels je izveo postavu sa kapitenom Gulitom, Rajkardom, Mirenom i prvim strijelcem u kvalifikacijama, Džonom Bosmanom u napadu. Bio je to loš početak šampionata za Mihelsov tim, koji je izgubio sa 1:0.

Televizijske kamere su kadrirale razočaranog Johana Krojfa, koji je posmatrao meč sa tribina.

Hladnokrvni Valerij Lobanovski napustio je stadion u Kelnu, svjestan da je njegov tim napravio veliki korak ka plasmanu u polufinale. Na njegovom licu ni osmjeha, ni sreće, ni zabrinutosti. Ništa. I dalje je razmišljao o podmornicama. Znao je da je u potapanju moćnog holandskog broda njegovo najubojitije oružje, Belanov, faktički nije ni učestvovao.

Nekoliko časova kasnije, u hotelskom restoranu, za istim stolom sjedeli su Mihels, Krojf i Nol de Rajter. Bez ijedne riječi, oni ćute i gledaju svako na svoju stranu.

– Nikada me nisi pitao kojem igraču se najviše divim – tišinu je prekinuo Krojf. General je bezvoljno slegao ramenima, mršteći se ka svom učeniku.

– Marko van Basten – reče Krojf.

-To je najgraciozniji fudbaler kojeg sam ikada vidio – opet kaže Johan. General ćuti.

– Marko je spreman – nadovezao se De Rajter, koji je jeo sladoled sa ukusom višnje i zalivao ga čajem od mente.

Tri dana kasnije, u Diseldorfu, Holanđani su izašli na teren predvođeni najboljim triom u istoriji evropskih šampionata, kako se ispostavilo već nakon meča sa Engleskom. Bosman je ostao na klupi.

Sa Linekerom, Vodlom i Brajanom Robsonom, Englezi su dva puta pogađali stativu, a onda je počeo magični fudbalski ples Labuda iz Utrehta – Marko van Basten je postigao het-trik na toj utakmici, u pobjedi Holanđana od 3:1.

Kamere su na svakom koraku pratile Rinusa Mihelsa. NJegov tim je posljednjem kolu grupne faze pobijedio i Republiku Irsku sa minimalnih 1:0, za plasman u polufinale EP ‘88 sa drugog mjesta u grupi B, iza Sovjeta.

Lobanovski je sa SSSR-om ispunio primarni cilj – izbjegao je domaćina, Zapadnu Njemačku u polufinalu, a njegov tim je očekivao duel sa Italijom, u borbi za veliko finale. Ipak, najbolji igrač tima Belanov nije postigao nijedan pogodak u grupnoj fazi!

Na posljednjem treningu uoči polufinala sa Nijemcima, Mihels je posmatrao Gulita i Van Bastena koji su se istezali na centru terena.

– O čemu li pričaju – upitao je svog pomoćnika De Rajtera, koji je bez oklevanja odgovorio – “Saznaću”.

– Znaš li o čemu sam maštao kada sam bio mali? – pitao je van Basten Gulita, koji ga je čudno posmatrao – “Otkud sad to?!”

-Sanjao sam da jednoga dana postanem gimnastičar!

-Tako dugonog?

Gulit se glasno smijao.

– Bila bi to velika greška, fudbal ne bi bio isti bez tebe, Marko.

I fudbal zaista više nije bio isti, ne posijle tog epskog polufinala u Hamburgu između Zapadne Njemačke i Holandije.

Holandska štampa citirala je čuvenu Mihelsovu frazu, davno izvučenu iz konteksta – “Fudbal je rat!!!“

U Njemačkoj se pisalo o finalu Svjetskog prvenstva 1974, i velikoj pobjedi nad najvećim rivalima.

– Najveći rivali – pisala je i svjetska štampa, jer mečevi protiv Nijemaca su za sve Holanđane u tim poslijeratnim decenijama, bili i više od fudbala.

S toga su napunili tribine stadiona u Hamburgu i osvježili ih svojim narandžastim dresovima.

Komentatori su uoči meča naglašavali – “atmosfera za pamćenje”.

Do 88. minuta – 1:1. Golove sa penala postizali su Mateus i Ronald Kuman. A onda je Jan Vouters poslao loptu ka Van Bastenu, koji se kao panter bacio na nju pored štopera Kolera i iz nemoguće situacije savladao nemoćnog golmana Njemačke Ajkea Imela. Nijemci su posmatrali skamenjeno lice Andreasa Bremea.

Vremena više nije bilo. Holandski novinari su izvještavali – “Osveta!!!”

Njemački – “Šokantan poraz“.

Mihels i njegov pomoćnik De Rajter zagrljeni su se pridružili timu u svlačionici. Dok su igrači slavili, De Rajter je stajao po strani i jeo bananu.

– Marko, bio bi sjajan gimnastičar.

Zbunjeni Mihels je posmatrao Nola de Rajtera. Cijeli tim se smijao.

– Gimnastičar? -Mihels je širio ruke ka svome pomoćniku.

-Dečko je sanjao da postane gimnastičar – General je dobio uobičajen i brz odgovor od pomoćnika De Rajtera i u tom trenutku je znao da je konačno dobio i ono što mu je nedostajalo na Svjetskom prvenstvu 1974. Dobio je najboljeg centarfora Holandije svih vremena.

-Vi iz Utrehta ste poseban soj ljudi – General je rekao svom pomoćniku i zatvario vrata svlačionice za sobom.

Sovjetski Savez je u drugom polufinalu pobijedio Italiju sa rutinskih 2:0.

Finale Evropskog prvenstva igrano je na legendarnom Olimpijskom stadionu u Minhenu, pred više od 62.000 gledalaca. Prvo finale Holandije, četvrto za SSSR, koji je 1960. na prvom šampionatu Evrope osvojio titulu.

Ruski komentator u prvi plan stavlja trenere – “Mihels i Lobanovski su promijenili igru svojom filozofijom totalnog fudbala”.

Holandski se nadovezuje – “Duel najboljih trenera u istoriji fudbala”.

Lobanovski – hladnokrvan, sjedi na klupi na početku meča u sivom odjelu. Mihels je u crnom elegantnom odijelu, on sada stoji i kaže svom pomoćniku da prvi put u životu ima tremu, u karijeri mu nedostaje samo titula sa reprezentacijom. Nole de Rajter ga grli – “Uz tebe sam, prijatelju”.

Gulit i Rajkard gledaju u Van Bastena – Belanov gleda u zemlju. Lobanovski je svjestan da je njegov najbolji igrač ostao bez samopouzdanja – “Sagorio je”, kaže sad tiho, ali ga od buke na stadionu ne čuje ni kondicioni trener koji sjedi uz njega.

Već poslije pola sata igre, Van Basten je dodao loptu Rudu Gulitu, koji ju je zakucao glavom sa peterca pod prečku. Golman Sovjetskog Saveza Rinat Dasajev bio je nemoćan. Holandski komentator je u transu, dok Gulit trči onako kosmat u zagrljaj Van Bastenu.

Nol de Rajter prilazi Mihelsu – “Imamo ih”. Rinus Mihels je ponovo nasmijan.

U drugom poluvremenu, inicijativa Holandije. Ekipa Valerija Lobanovskog nije stvorila ni jednu pravu priliku za pogodak. Pomoćnik De Rajter daje instrukcije igračima pored klupe. Mihels je sjeo na trenutak, ali ponovo ustaje. On sada kaže – “Igramo dobro” i zahtjeva ofanzivu.

Kada je u 54. minutu Adri Van Tigelen dodao loptu do Mirena na lijevom krilu, bio je ponosan. NJegov tim je uradio sve ono na čemu je insistirao u prethodnih 28 godina trenerske karijere – izašli su visoko sa četiri igrača u napadu.

Kada je Miren poslao loptu u gol-aut, kako su mnogi pomislili u tom trenutku, stajao je kraj klupe Olimpijskog stadiona u Minhenu i poslamatrao graciozan korak svog prvog napadača.

-Šutni je, Labude – tiho je rekao i sklopio oči. I ovaj je šutnuo. Iz prve. Iz mrtvog ugla. Volej u suprotan ugao. NJegov pomoćnik Nol de Rajter se docnije kleo kako je Generala prvi i jedini put vidio uplakanog. Novinari su u notes zapisivali – “Najljepši gol u istoriji fudbala”.

Na komentatorskoj poziciji studija Televizije Beograd u Košutnjaku, legendarni komentator Vladanko Stojaković traži da mu se vrati usporeni snimak.

-Ovo je gol nad golovima – on sada kaže.

Holandski kolega na stadionu ističe – “Peti gol najboljeg strijelca Evropskog prvenstva Marka van Bastena, najljepši do sada!!!”

Mihels porekriva lice rukama. Plače. “Nestvarno”, kaže De Rajteru, koji ga ponovo grli. Trideset minuta dijeli ih od titule prvaka Evrope.

Lobanovski i dalje sjedi, bez ikakvog izraza lica i gleda u Belanova. Valeri odmahuje glavom – “Sagorio je”, ponovo kaže.

Najednom, Hans van Brukelen, golman Holandije, ruši Gocmanova, i sudija Mišel Vutro pokazuje da će to biti penal za Sovjete. Posljednja prilika da se vrate u meč.

Zalet hvata dobitnik zlatne lopte 1986, Igor Belanov. Lobanovski se ne pomjera. Van Brukelen brani. Mihels diže ruke. Lobanovski se ne pomjera. Holandija je prvak Evrope.

Deset godina kasnije, Valerij Lobanovski je, poslije unosne avanture u Emiratima i Kuvajtu, ponovo trener Dinama iz Kijeva. On sada sjedi na klupi tima koji je u prethodnoj sezoni dva puta deklasirao Barselonu – 3:0 u Kijevu i 4:0 na Kamp nou uz het trik čuda od djeteta, Andreja Ševčenka, ali su kasnije ispali u četvrtfinalu Lige šampiona od Juventusa.

Taj tim, sada igra u polufinalu Lige šampiona za sezonu 1998-99. U prvom meču u Kijevu, remizirali su sa Bajernom 3:3. Nakon revanša na Olimpijskom stadionu u Minhenu, u kojem je Bajern slavio sa 1:0 i prošao u finale, Valerij Lobanovski sreće u holu hotela svog starog znanca.

-Čujem da prodaješ Ševčenka Milanu? – pita ga sada 70-godišnji Rinus Mihels.

Lobanovski sleže ramenima, kaže “to je neizbježno”.

Sat vremena kasnije, oni i dalje sjede u holu i razgovaraju.

– Žao mi je što nisam došao do finala, želio sam da vodim ekipu i protiv onog Škota – kaže sad 60-godišnji Lobanovski.

– Došlo je njegovo vrijeme – dodaje Mihels.

Aleks Ferguson je te 1999, u 59. godini osvojio sa Junajtedom svoju prvu titulu šampiona Evrope, drugu u klupskoj istoriji. U epskom finalu na Kamp nou, savladao je Bajern iz Minhena poslije neviđenog preokreta, golovima Šeringema u 91. i Solskjera u 93. minutu utakmice.

Iste godine, Fifa je zvanično objavila:

– Rinus Mihels je najbolji trener dvadesetog vijeka, a Lobanovski drugi u izboru.

Pored tog isječka iz novina, Rinus Mihels je u svoj album zalijepio i veliku sliku Andreja Ševčenka, ispod koje je pisalo:

-Van Bastenov nasljednik stigao u Milan.

Kada ga je zaklopio, na koricama albuma se jasno video natpis: “Igrači koji su promjenili fudbal”.

Aleks Ferguson je nakon titule u Ligi šampiona 1999, dobio i najveće životno priznanje – postao je ser Aleks Ferguson, vitez – čovjek koji dao neizmjeran doprinos razvoju fudbala. Stručnjak koji će već u narednoj deceniji biti proglašen i najboljim trenerom svih vremena.

(RTS – Nemanja Matić)