Ime Aleksandra Vukovića mnogo više znači fudbalskim navijačima u Poljskoj nego u Srbiji, ili Republici Srpskoj, jer je rođen u Banjaluci, tačnije na Laušu….

Nekadašnji igrač Partizana je sa 21 godinom otišao iz Humske u Legiju iz Varšave i tamo postao legenda. Najprije kao fudbaler, a onda i kao trener, jer je u dva mandata vodio “legionare”.

Sada je Vuković trener Pjasta iz Glivica, ali spona sa Partizanom je ostala jaka i neraskidiva, jednako kao da je i danas dio beogradskih “crno-bijelih”. A mogao je da bude i danas na Topčiderskom brdu…

I sam Vuković je potvrdio  da je mogao ljetos da postane trener voljenog kluba.

–Imao sam ponudu – potvrdio je Vuković.

Ali se zahvalio, iako mu je Partizan u srcu.

-Prevagnuli su emotivni razlozi. Partizan mi je toliko bitan da nisam mogao da odem tamo i doživim poraz. Nisam želio da budem dio nečeg što bi mi donijelo veliku promjenu i brzu finansijsku dobit, a istovremeno je garantovalo brz otkaz treneru koji bi preuzeo Partizan u tom momentu. Osjetio sam da bi bio osuđen na neuspjeh i ništa više. Kada je sezona počela, sve se ispostavilo tačnim. Ekspresno je došlo do smjene trenera. Ne znam čak ni da li će biti jedina ove sezone.

Svjestan je Vuković da je možda ispustio jedinu priliku da ostvari san.

– Kada sam dobio ponudu, sagledao sam situaciju iz svih uglova i nisam mogao da je prihvatim, iako me zvao najveći klub koji je mogao da me pozove. Emotivni dio mi je važan, iako sam svestan da mi je sada možda voz zauvjek prošao, da mi je to bila prva i posljednja prilika da ostvarim svoj san. S druge strane, da li bih ostvario san kada bih se od starta čisto držao za slamku iznad garantovanog neupjeha? Znao sam šta se dešava u klubu.

Svjestan je Vuković da je u Poljskoj danas popularniji nego u Srbiji, ali i da bi se to promjenilo preko noći da je sjeo na klupu Partizana.

-To je tačno, jer sam sa 21 godinom otišao iz Srbije u Poljsku. Partizanova ponuda je mogla tu situaciju da potpuno promjeni. Mogao sam da postanem poznat kao premijer ili neki ministar, jer bi odjednom svi znali za mene. Ali nije bilo vrijedno toga.

Vukovićeva ljubav prema Partizanu je ogromna.

– Partizan ili Zvezda? To je jedan od najvažnijih životnih izbora.

Nije baš pitanje života ili smrti, ali…

–Ali jeste jedan od izbora koji definišu čovjeka. Daleko sam od nekih konflikata zbog toga što neko voli druge boje, ne mrzim ljude koji misle drugačije. Radikalizam i otpisivanje ljudi koji navijaju za Zvezdu ne idu uz mene. Neki moji bliski prijatelji su veliki navijači “crveno-bijelih” i šalimo se na tu temu. Ali nema prostora za šale kada pričamo o tome šta simboliše Zvezda i šta predstavlja Partizan. Moju poziciju branim strastveno. I to tako činim da ponekad dođe na ivicu šovinizma. Pitaju me tad kako mogu da ne navijam za srpski klub. A ja kada me pitaju za koga navijam često kažem: „Za Partizan i sve Zvezdine protivnike“. Iz tog ugla, mogu da razumijem kada navijač Visle ne podržava Krakoviju na utakmici protiv nekog njemačkog kluba. I obrnuto. Za neke je to neobjašnivo, a za mene potpuno normalna stvar“.

Što se tiče reprezentacije Srbije, nije ostavila naročit utisak na Vukovića na Mundijalu u Kataru.

– Postojale su nade da bi Srbija mogla da odigra prvenstvo iznad svojih mogućnosti, a odigrala ga je ispod očekivanja. Završilo se kao i obično. Nažalost, još jednom nemam neke pozitivne asocijacije kada pričamo o reprezentaciji. Filip Mladenović? Za njega je ovo bila velika stvar. Svaki igrač sanja da nastupi na Mundijalu i čestitam mu na tome. Imaće lijepa sjećanja. Ali generalno gledano, državni tim nije ostavio utisak da mu je Svjetsko prvenstvo bilo posebno bitno. Bili su previše bezbrižni. Vidio sam više želje za individualnim isticanjem, želje za dokazivanjem u pogrešnom smislu – ocijenio je Aleksandar Vuković.