Poput pjesme Halida Bešlića, sjetismo se prvog sastanka i poljupca, u BORČEVIH 95 godina slavne istorije.

Nije titula na pragu, kao i mogućnost osvajanja duple krune napravila veći klub u Platonovoj, baš kao što ga nisu smanjila četiri ispadanja iz Premijer lige BiH, ili ono bolno posljednje u bivšoj Jugoslaviji, krajem maja 1980. godine, kada su “crveno-plavi” iz Titograda otišli na drugoligaški Zapad sa pozitivnom gol razlikom. Borac, i niko nikada više….

Sjećam se….

I vraćao se poput “Feniksa”, uvijek sa raširenijim krilima i sa većim uspjesima, i tako decenijama. Sam protiv SVIH! Tako je bilo i ove godine. Da je samo kopirati i otvoriti tekstove federalnih medija, pa ispod ući na komentare, i vidjeti kolika je mržnja prema Borcu, Banjaluci, Republici Srpskoj. Od te silne mržnje, više nisu bili u stanju razabrati ništa pozitivno. Sve uz “crveno-plave” boje bilo je negativno. Kao torpeda, dolazile su otrovne strelice iz Sarajeva, Mostara (Vrapčića)…..utrkivali su se kako poniziti, i umanjiti ono što svako vidi, da Borac ima najbolju ekipu, i igra najljepši fudbal na prostoru BiH. Zar je to toliko teško prevaliti preko usta, i poručiti: “Dobro majstori, čekamo vas sledeće godine, biće dana za megdana”… Niko, pa ni pokušaj viteštva sa druge strane.

Sjećam se…

Sada već pomalo davne 2004, godine, maj mjesec, Borac igra sa Veležom posljednje kolo Premijer lige BiH. Slavio Borac 4:3, ali na “Grbavici” sramna igra i pobjeda Žepča (1:2). Prva pobjeda gostiju u sezoni na terenu protivniku. Ispade Borac, na Gradskom muk. Oficijelni spiker Ćoba Petrović čita rezultate i tabelu, niko ne vjeruje. U loži Damir Špica, zajedno sa sinom Adonisom, koji plače. Damir ga pomilova, i reče” Vratićemo se još jači”…. I ta “Grbavica” postade Borčeva mjera za uspjeh, obje titule i Kup stigli su baš preko nje, a Žepča, ni na karti….

Sjećam se….

Zato je sve ovo što se dešava s Borcem nekako rajski, jer ranije uspjehe slavila je cijela Krajina, pa i bivša država. Bili su miljenici od Vardara do Triglava, jer kada je ostvaren najveći uspjeh u istoriji kluba, savladana Crvena zvezda u finalu Kupa Maršala Tita, cijela Juga, izuzev Zvezdaša bila je uz Borac! Pa čak i oni u kojima teče ” crveno-bijela” krv znali su reći: “Ako je moralo biti tako, nije mi žao, nek je Borac pobijedio, bolje i oni nego Partizan, Hajduk, Dinamo….

Ovo je prvi put u istoriji da je Borac bio protiv SVIH! I opet kao i Veselin Masleša 40 i neke prošloga vijeka nije se prepao sile. Tada NDH, danas BiH. Pobijedio je onda, pobijediće i sada!

Sjećam se….

I da ne zaboravimo sve one koji ovo gledaju “odozgo”. Imaju najbolja mjesta, i pogled na Gradski. U prvom redu stoje Slobodan Karalić, Suad Beširević, Josip Kuže, Pašo Bećirbašić, Mario Brnjac, Milorad Slavnić, Peđa Divljak…. i raduju se, kao što su se radovali svako u svojim epohama. Svaki od njih natopio je dres znojem i krvlju, davši dio sebe za Borac i Banjaluku. I niko nikada nema pravo da im oduzme tu radost, koju su dali i primali na Gradskom.Kako tada, tako dovijeka. Jer ako zaboravimo njih, to više neće biti Borac….

I dođosmo do kraja, uz želju da smo pokazali onima koji samo mrze, da se o Borcu, Banjaluci, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini može napisati i lijep tekst, a da se “preskoči” guranje saveza, Gigovići, Mujići, penali….i da nije život samo napadati, već ponekad se i pokloniti boljem, jer valjaće ti, ide život, pa i fudbal dalje…..

“Uvijek smo sa vama u ruci je ruka, Republika Srpska – Borac Banjaluka”, odjekuje obalama Vrbasa, za života i poslije njega, jer Borac i jeste smisao žvota…..

Sjećam se….