Kako ćemo ga nazvati? Pa, neka bude Borac!!! Odzvanjaju riječi narodnog heroja VeselinA Masleše već 94 godine….

Da, toliko slavi Borac iz Banjaluke, u kontinuitetu, ako se izuzme fašistički teror u Drugom svjetskom ratu. U otadžbinskom, nije se gasilo, premostilo se preko tadašnje SR Jugoslavije, do povratka u Srpsku, a potom i u zajedničku ligu BiH. Te 94 svijećice, uz čast prema Slobodi iz Novog Grada, znače mnogo više od nekih stogodišnjaka, koji preskočiše decenije.

A, u tih gotovo vijek bitisanja, stalo je svega. Kao u ljudski život, i radosti i tuge, veselilo se uspjesima, tugovalo sa porazima. Ispredale se legende, koje to uistinu jesu, osvajale medalje, Prvenstva, kupovi, igrala se Evropa. Na koljena bacali slavni Anderleht, Crvenu zvezdu, Dinamo, Hajduk, Partizan….mnogo, mnogo puta.

Gradili i Gradski stadion, koji je sada pristojan sportski objekat, i koji se i dalje umiva. Punili ga sa 35.000 insana, ali pamtili i prazne tribine i kad se trebala dati podrška, a nije. Gledali svjetske veličine na njemu, obarali ih na pleća, i bili obarani na pleća, aplauzom ispraćali i dočekivali najveće, “fudbalske šupke” uvijek dočekivali i ispraćali zviždukom, tukli u terenu, i van njega, uvijek i samo za “crveno-plave” boje, i tako već 94 ljeta….

Doživio Borac da ga neki od najvećih gledaju sa nebeskih pašnjaka. Slobodan Karalić, Ilija Miljuš, Josip Kuže, Suljo Beširević, Mario Brnjac, Pašo Bećirbašić….da ne zaboravimo nekoga, i ako jesmo, nek im je slava i hvala za sve što su dali Borcu.

Hvala Bogu, trojica najvećih i nedodirljivih, Tomo Knez, Hune Fazlić i Abid Kovačević, iako u poznim godinama, još koračaju sa svojim Borcem. Možda ćemo shvatiti, koga smo imali u njedrima, tek kad ne budu s nama, ali i to je sudbina banjalučkog Borca.

I zato, Borče, bori se i dalje. Uskoro će i taj “zlatni pir”. Zapalićemo svijećicu za jedan vijek, a onda si besmrtan.

“Sve dok Vrbas Banjalukom teče, Borac, Borac, Borac živjeće”….