Karalić, Malbašić, Mataja, Bilbija, Lipovac, Špica, Durgutović, Matejić, Beširević, Popović i Lupić.
Ima li navijača Borca koji ne zna čuvenu jedanaestorku koja je 11. maja već sada davne 1988. godine u finalu Kupa Maršala Tita savladala moćnu Crvenu zvezdu.
Strijelac jedinog pogotka na tom susretu bio je Senad Lupić, borčev golgeter, koji je tim djelićem sekunde sebe upisao u besmrtnu knjigu staru 90 godina postojanja kluba iz grada na Vrbasu.
U tom antologijskom meču na Partizanovom stadionu Lupić je u 80. minutu matirao Diku Stojanovića.
– Taj trenutak odredio je i moj život. Sjećam se svega kao juče. Durgutović je centrirao kao na tacni, lopta je čini mi se letjela satima, ispred mene Krivokapić, za glavu viši od mene, ali nije dobro procjenio let lopte, trzaj glavom, i lopta odlazi pored Stojanovića. Ni sam nevjerujem da je gol, dok nečujem huk s tribina. Ostalo sve je istorija. I danas me bole leđa od tog skoka, ali ne žalim – prisjeća se najvećih trenutaka u svojoj karijeri Senad Lupić, koji danas živi i radi u Belgiji.
Dan pred utakmicu sa Crvenom zvezdom u Beogradu posle zvanične pres konferencije, Lupić je u špaliru novinara, većinom beogradskih, pred svima rekao:
– Daću gol glavom, i to će odlučiti pobjednika!
Nastao je smijeh u redovima sedme sile, ali 24 sata kasnije, Lupić je održao svoje obećanje postigavši najvrijedni gol u istoriji Borca, i to baš glavom.
– U fudbalu sam, ali ovo danas nema veze sa onim našim vremenima. Mi smo igrali iz gušta, bili drugari na terenu, ali i van njega. Onaj moj Borac mogao je, kada krene sa svojom prepozantljivom pas igrom dobiti bilo koju ekipu na svijetu. Barselona, Zvezda, Milan, Dinamo, bilo nam je svejedno, u Banjaluci svi su padali. Prvo poluvrijeme s Metalistom, utakmica je života te ekipe. Tvrdim, da niko nikada sa ovih prostora nije odigrao bolje poluvrijeme. Pogledajte snimak te utakmice, niti ima šta dodati, ni oduzeti. Jednostavno, savršenstvo – priča Lupić, koji je po plasmanu Borca u Prvu ligu SFRJ, pronašao angažman u Francuskom drugoligašu Ginjonu, a potom je usledio povratak, prvo u Sarajevo, pa i u Borac. Na debiju savladan je Pelister, a Lupa je postigao gol, kada je rat sve prekinuo.
– Danas zaista ne znam ništa, ne samo o Borcu, već o fudbalu uopšte na ovim prostorima. Ne uklapam se ja u ova vremena. Naravno, i dalje sam u kontaktu sa svim igračima iz generacije. Obavezno se moram javiti kapitenu Damiru Špici (hahaha), pa Ćeli, Sulji, Tonći, Lipetu, Bikiju,……, često se sastanemo i duboku u noć prisećamo se svojih vremena. Na sreću, ostalo je mnogo neispričanog, ali i velikih utakmica. Nažalost nema više Kare (Karalić), i direktora Miće (Slavnić), ali život mora ići dalje – nastavio je Lupić, koji je te godine kada je Borac uzeo trofej Kupa Jugoslavije bio ubjedljivo prvi strijelac tog takmičenja sa 19 pogodaka.
– Za ta vremena ostala je anegdota, jer Borac kao drugoligaš nije startovao iz 1/16 finala, imao je prije toga još šest utakmica, pravo sito i rešeto. Startovali smo u Kozarskoj Dubici protiv Mladog Radnika (9:0), a ja postigao pet golova. Na povratku u Banja Luku, u autobusu dobra atmosfera, a ja zapjevam: “Procvetala bela lala, uzećemo Kup maršala”. Godinu dana kasnije na stadionu JNA drao sam se kao vo: “Procvetala bela lala uzeli smo Kup Maršala”. Šta ti je život!
Još jedna antologiska utakmica Borca jeste svakako s Proleterom za ulazak u Prvu ligu, koju su odlučili penali, kada je junak bio golman Ante Jakovljević, zaustavivši dva udarca.
– Na centru terena, trener Josip Kuže određuje izvođače penala, i čita moje ime. Ja sam još prije utakmice bio sve dogovorio sa Francuzima oko transfera i nije mi padalo na pamet, da se ne daj Bože oprostim od borčevih navijača promašajem. “Nemoj Josipe, ako Boga znaš, mene”. Međutim, on je ostao neumoljiv. Na sreću, pogodio sam, ali i sada mi zadrhte noge od tog detalja. Tih 40 metara sa centra do bele tačke prošao sam u polusnu. Ko nije doživio ne zna kakve su to muke – priseća se Lupić.
Gerum me otkrio
– Kada smo uzeli Kup, bila je velika borba da se plasiramo u Jedinstvenu Drugu ligu. Gotovo sve golove, one ključne na tom putu postigao sam ja, a sve se srećno završilo u posljednjem kolu kada smo mojim golom savladali Brčansko Jedinstvo (1:0). Nastala je euforija, Evropa, borba za ulazak u Prvu ligu. Trener Josip Kuže bio je veliki motivator. Kada me je pitao koliko mogu postići golova u sezoni Ja sam kao iz topa odgovorio 25! On kaže dosta je 19, toliko nam treba za Prvu ligu. Ne treba ni pogađati, koliko sam ih na kraju dao, baš 19. Pored Kužea, velika zahvalnost ide i na adresu Hune Fazlića, ali čovjek koji me je preporodio bio je Đorđe Gerum. Iako nikada to nisam želio priznati, on mi je na dres stavio broj 11, a tada se krenuli i golovi – poručio je Senad Lupić.
Kafana je moja sudbina
Lupić danas ima piceriju u Belgiju. I uvijek gleda isti film,,,,
– Svak idan u određeno vrijeme puštam snimak utakmice Crvena Zvezda – Borac. Kad dođe onaj 60. minut, a ja ponosno ustanem i svim gostima kažem: “e taj sam ja”, i tako već godinama. Svako ima svoju muku, ali i radost.
Nema komentara