Senad Karač dobro je poznato ime u krajiškom fudbalu. Rođen u Bosanskoj Krupi, gdje je i počeo karijeru u lokalnom Bratstvu, pa preko mlađih selekcija Crvene Zvezde, potom slijedi povratak na bh terene, prvo u tuzlansku Slobodu, pa Borac, Jedinstvo Bihać, te subotički Spartak, sa kojim ulazi u Prvu ligu Jugoslavije. Danas živi i radi u Bihaću, a bez fudbala ne može, iako je on velemajstor bio sada već davnih 70 -ih i 80-ih godina prošlog vijeka.
– Dugo me nije bilo u fudbalu. Raspadom bivše Jugoslavije povukao sam se, jer sasvim drugi ljudi su isplivali u fudbalu, a to nam se “osvetilo” kroz rezultate i kvalitet. Sad sam ponovo u Jedinstvu, došao sam da pomognem. Napravili smo plan koji ćemo predočiti Gradskom vijeću Bihaća, da Jedinstvo za 3-4 godine bude u vrhu bh fudbala. Danas je Jedinstvo samo ime, urušen je finansijski, organizaciono, igrački, kako god hoćete, ali ako se bude radilo kako treba nade ima – kaže Senad Karač, nekadašnji virtuozni napadač.
Zanimljivo da je u Borcu igrao sa rođenim bratom Nerminom.
– Dva Karača u ekipi, on dole, ja gore…Bilo je to vrijeme kada je Borac vojevao bitku za povratkom u prvoligaško društvo. Nismo uspjeli, ali imali smo strašnu ekipu. Karalić, Sredojević, Demirović, Kime Marjanović, Oroz, Kotur, Lazić….a sa klupe nas je predvodio pokojni Ilija Miljuš. Tribine su bile pune, igrao se odličan fudbal. Banjaluka je uvijek znala cijeniti dobar fudbal i dobrog fudbalera – ističe Karač, koji lopticu prebacuje na današnja vremena:
– Baš mi je bilo teško kada je Borac ispao. Žao mi je gledati takav klub na niskim granama, koliko mi je bilo teško kada je ispao, toliko sam se obradovao kada je obezbjeđen povratak u bh elitu. Iako nisam u Banjaluci, član sam Udruženja vetarana FK Borac, čujem se sa momcima iz svoje generacije, jednom borčevac, cijeli život borčevac!
Sljedio je povratak u Bihać, a Jedinstvo je igralo zapaženu ulogu u tada Drugoj ligi Grupa Zapad SFRJ.
– Isto sjajna ekipa. Đurić, Sejdić, Janković, Jure Bašić, Enes Jušić, Savić, Samardžić,… klapa onako odabrana, nije bilo kluba kojeg nismo mogli pobijediti. Na stadionu pod “Borićima” 10.000, ponekad i svih 12.000 gledalaca. Igrao se atomski fudbal, i to su sigurno zlatna vremena bišćanskog fudbala – poručuje Karač koji je imao sreću da igra i za olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije:
– Znate kako, država od 23 miliona stanovnika, i bila je čast zaigrati za bilo koju reprezentaciju. Ja sam bio u olimpijskoj na turneji po Singapuru. Lažu oni koji kažu danas da im nije bila čast igrati za reprezentaciju. Meni jeste, i ponosan sam na to vrijeme!
Poredeći onaj fudbal iz njegovog vremena, i ovo danas Karač nema dilemu kada je u pitanju kvalitet:
– Ma nebo i zemlja, vidite samo po posjeti na stadionima Ne možeš ti prevariti gledaoca, oni su najbolji pokazatelj da li je dobro ili ne. Danas klinci imaju veći izbor, pa im lopta nije u prvom planu čak i onima koji treniraju fudbal. Kad gube utakmicu, gledaju kao mulci, u moje vrijeme posvađali bi se na terenu za aut, a ne za gol, ili poraz. Ima talenata i danas, ali nedostaje taj žar u očima, koje su imale moje generacije da bi se nešto više napravilo – zaključuje Senad Karač.
Utamice koje pamti
Za vrijeme njegovog “loptovanja” Karač je izdvojio dvije utakmice koje su mu ostale u sjećanju.
– Borac i Čelik igraju derbi drugoligaškog Zapada. Pun stadion, dobre obje ekipe, odigram dupli pas sa Orozom, povratna loptu na Bešovića i on sa nekoliko metara promaši prazan gol. Kako mu je teško bilo, pogotovo što je on baš u Borac stigao iz Čelika, narod svašta pričao, da je prodao, nije želio dati gol….ali znam da nije bilo tako i da niko ne bi bio srećniji da je pogodio. Takve su ti fudbalske sudbine. Pamtim i duel sa Leotarom. Trebinjci sa čuvenim Zrilićem, Klimovićem, pa Rončević, Lučić…Prvi put Raos probijao po lijevoj strani, centaršut, ja iz voleja pogađam sa 18 metara. Najljepši gol u moj karijeri. Pobijedili smo 3:1, ali kakva je to utakmica bila, prštalo na sve strane 90 minuta.
Nema komentara