Iza fudbalera Partizana je sjajna polusezona u kojoj su poslije četiri godine istakli šampionske ambicije, te prezimili u Evropi, a važan dio svih uspjeha svakako je Siniša Saničanin.
Momak iz Prijedora stigao je u Humsku prošlog ljeta iz Vojvodine i za kratko vrijeme postao komandant odbrane koja je bila gotovo nepogrešiva u domaćim i međunarodnim izazovima. Najčešće u paru sa Igorom Vujačićem bio je pravi bedem ispred Aleksandra Popovića, koji je samo šest puta vadio loptu iz mreže u 21 prvenstvenom duelu. Zbog svega toga, kao i proboja do standardnog člana najbolje postave selekcije BiH sada već iskusni defanzivac ne krije da se sve posložilo onako kako je želio i da će 2021. pamtiti samo po dobrom.
– Prezadovoljan sam kako se sve odvijalo i načinom na koji smo otišli na pauzu. Partizan je stvarno veliki klub, daleko najveći u kome sam igrao i mislim da nisam razočarao. Rezultati pokazuju da smo svi bili sjajni i da imamo čemu da se nadamo u nastavku. Na ličnom planu sam takođe zadovoljan, napravio sam iskorak dolaskom među “crno-bijele”, podigao sopstvenu ljestvicu i ostaje mi samo da se nadam i vjerujem da ćemo na najbolji način nastaviti započeti posao – rekao je Saničanin u intervjuu za “Glas Srpske“.
Sami ste rekli da Vam se dosta toga lijepog desilo minulog ljeta. Možete li ipak da izdvojite jedan trenutak koji će vam ostati urezan u pamćenje?
– Ima stvarno dosta toga što ću pamtiti. Svaka utakmica posebna je na svoj način nebitno ko je sa druge strane terena. Partizan je klub koji uvijek ide na pobjedu i sa te strane pritisak je ogroman, jer nema mjesta za kikseve. Ipak, kada ovako pogledam unazad možda je pogodak protiv Santa Klare nešto što ću najduže pamtiti. Rikardo Gomeš je dao gol za naše vođstvo, a ja donio rezultat koji nas vodi u grupnu fazu Lige konferencije. Neopisivo. Do kraja smo uspjeli da sačuvamo prednost koja nas je odvela u grupu, a ispostaviće se, da smo kasnije prebrodili i tu grupu. Nije to nimalo mala stvar. Igrali smo protiv nekoliko vrlo kvalitetnih ekipa poput Sočija, Santa Klare, Genta…
Humska četiri godine čeka titulu, a na polovini trke Partizan ima pet bodova viška u odnosu na Crvenu zvezdu. Možete li navijačima da obećate titulu.
– Prija nam titula jesenjeg šampiona, ali opet moramo da budemo na oprezu. Ima još dosta da se igra, daćemo sve od sebe, da čak i uvećamo tu prednost i krenemo ka cilju. Što se tiče obećanja, to je kod nas malo nezahvalno. Uvijek sam stava da se ne treba razmetati riječima, već na terenu pokazati koliko vam je stalo do nečega. Dakle, teren je pravo mjerilo i na njemu moramo da budemo pravi, u najmanju ruku kao do sada.
Podizanje nivoa igre i rezultata poklopilo se sa povratkom na klupu Aleksandra Stanojevića. Kakva je saradnja s njim, kakav je iza kamere, pošto tokom istupa u javnosti ponekad djeluje jako nervozno?
– Prije svega je veliki profesionalac i odličan čovjek. Imamo odličnu saradnju, ne samo on i ja, nego cijeli tim što pokazuju rezultati. Posjeduje nevjerovatnu energiju koju prenosi na nas. On je stvarno veliki “grobar”, daje sebe ponekad i preko granica jer živi za Partizan.
Jedan ste od rijetkih fudbalera nove generacije koji je u karijeri išao stepenicu po stepenicu. Kako gledate na svoj put od Rudara preko Borca do lučanske Mladosti, a zatim Vojvodine i Partizana?
-Iskreno da kažem, srećan sam zbog odluka koje sam donosio. Do uspjeha se ne dolazi preko noći i to je moto kojim sam se vodio. Brzi uspon prečesto ne donese sreću i ne ispuni očekivanja. Kada idete postepeno imate mnogo više vremena da sazrite i kao čovjek i kao fudbaler.
Malo je poznato da ste poslije srednje škole jedno vrijeme radili u bolnici u Prijedoru i uporedo igrali fudbal. Da li ste tada maštali o velikim stvarima?
– Nisam mnogo pričao o životu van fudbala, ne bih volio da me ljudi sažaljevaju. Ponosan sam na taj period, mnogo mi je pomogao, ali je činjenica da nisam tada maštao o ovakvoj karijeri. Bilo mi je bitno da budem pošten prema sebi i ostalim, a na sve što dođe poslije toga mi ne možemo da utičemo. Radio sam pošteno i najslađe je došlo, tako je i u mom slučaju.
Sa reprezentacijom BiH odigrali ste protiv Francuske u Strazburu 1:1. Kako je bilo čuvati Antoana Grizmana, Kilijana Mbapea i Karima Benzemu?
– Velika je čast ne izgubiti takav meč. Bilo je mnogo teško, ali smo kao ekipa odigrali odlično. Cijeli njihov tim, a posebno napadači izgledaju nerealno. To je onaj top nivo na koji ne mogu svi da dođu, ali eto, fudbal je takav da i mi lošiji možemo da ih iznenadimo. Prema opštoj ocjeni bili smo i bolji tim od njih, ali je i remi vrhunski rezultat.
Koju želju ste zamislili za Novu godinu?
– Zdravlje, ljubav i sreća su na vrhu liste. Želim svima isto kako na privatnom, tako i na poslovnom planu, a mom Partizanu i meni želim da podignemo šampionski pehar u maju.
Nema komentara