U teškoj saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je “kralj narodne muzike” Šaban Šaulić.
Evo kako je izgledao intervju sa Šabanom iz sada već davne 1981. godine.
Maj 1981: Labudovo brdo, Šaban i Gordana Šaulić, piše na vratima. Otvara mi guvernanta. Ulazim u glazbeni kabinet.
“Remi Martin ili Čivas?”, pita ljubazno.
Dvije slatke ćerkice igraju se s videorekorderom, pjevaju s tetkom Zoricom Brunclik. Guvernanta me ostavlja. Šaban se dotjeruje. Čekam. Pojavljuje se lijepa Gordana Šaulić, terazijsko dijete. Sipa mi drugo piće.
Čekam. Šaban se dotjeruje. Gledam po sobi, kao dokona domaćica. Namještaj je stilski. Tapete s crvenom šarom. Na zidu slika Šabana Šaulića u ulju. Očigledno poklon nekog narodnog umjetnika. Regal veliki, na njemu mnoštvo zlatnih ploča. U vitrini kristalne čaše. Pogledom tražim knjige. Vidim ih u uglu. Šest komada, boje pastelnodrap.
Čekam već pola sata. Šaban se najzad pojavljuje. Visok oko 167 centimetara. Prijateljski se osmjehuje. Lažne su priče da je tupe (perika) kupio od Duška Lokina. Isti je samo model. Čekanje se isplatilo. Šaban Šaulić, bosonog, tj. u čarapama, sjeda da razgovarmo.
Pitam Šabana Šaulića je li istina da on pravi veći novčani promet nego Čolić, Dugmići i Krila ZAJEDNO!?
Jugoslovenski statističari tvrde da ste zaradili u vašoj karijeri oko 2.000 miliona starih dinara. Vjerojatno vam je teško to priznati. Ljudi su ljubomorni.
“Pravo da vam kažem, ja mislim da ih je bilo oko 1.00, za ovih 12 godina. Možda je i tako, kao što vi kažete, ko će to znati. Pare dolaze i odlaze. Dobijao sam ih u više navrata. Milioni su relativna stvar. Imam ja veliku porodicu, moram da je pomažem. Znate kako bi bilo da to ne činim. Bio bih najgori na svijetu. Treba shvatiti neke stvari: ja nisam plaćen iz nekog budžeta, od “nečijih” para, novac koji primam ja zarađujem u pjevačkoj areni ravnopravno, s hiljadama drugih. Ko je najbolji, najtraženiji na tržištu, postiže najveću cijenu. Svako pošten to mora shvatiti Na mojoj pjevačkoj grbači živi čitava industrija…
Imate li, Šabane Šauliću, povjerenje u naš dinar, u njegovu stabilnost, mislite li na neku novu devalvaciju?
“Preživiću to, onu prošlu sam brzo nadoknadio.”
Je li vam “gaža” na koncertima 3 stara miliona za 3 pjesme?
“To je čista laž koja me je uvijek nervirala. Ja uvijek pjevam po 5-6 pjesama. Narodu ne mogu uskratiti zadovoljstvo. S tri pjesme bih ga samo popalio. Publici treba dati vremena da se stiša, da se zadovolji…
Priča se da komponujete već godinama, a da ne znate note…
“To je, nažalost, točno! Ja sam kao slikar naivac, bogomdan umjetnik. Evo, obećavam, naučiću čim stignem…”
Đorđe Novković je izjavio u listu “Zdravo” da niste sve vi komponovali što ste i potpisali. Iz sjenke za vas komponuje Zdenko Runjić.
“Tog džentlmena sam jedanput vidio, ličio mi je na Mišu Kovača. Pet riječi nismo progovorili, ali rekao bih da on to ne bi bio u stanju! Ne može svako komponovati narodnjake koji bi se prodavali u tolikom tiražu.”
Što komponujete i otpjevate sve se pozlati?
“Da, tako bi moglo da se kaže. Mada mi se čini da je negdje 1970. ploča sa “Ilidže” ostala bez zlata. Falilo je nekoliko stotina primjeraka.
Možda se i to prodalo!
“Možda sam dobio i zlatnu ploču, što znam, nemam vremena da vodim knjigovodstvo.”
Pokušajte se sjetiti koliko zlatnih ploča imate?
“Dobro, da vidimo… Negdje oko 40 ili 50!”
Pjesma “Dođi da ostarimo zajedno” prodana je samo do 78. godine u 400.000 primjeraka, a do sada?
“Vrti se negdje oko 500.000 ploča, a kaseta je oko 200.000 – 300.000, LP ploča je otišla u jedno 300.000. To je apsolutni rekord u istoriji jugoslovenske disko produkcije.
Imam dojam da biste se željeli iskušati i kao zabavnjak?
“Moja pjesma ‘Dva goluba bela’ bila je vrlo blizu zabavnoj muzici. Moja bivša kuća PGP je žarko željela da ja odem na Opatijski festival. Međutim, ja sam odbio. Ne želim svaštariti.
Pronašao sam podatak da vi, kao Vuk Karadžić, idete po narodu i skupljate stare pjesme, spašavate ih od zaborava.
“Pa, ne idem baš po selima kao Vuk. U Šapcu, na Kamičku, ima jedna pjevačka legenda. Zove se Memiš Gordić. Pjevao je i svirao sa Cicvarićem. Zna stotine, možda i hiljade pjesama. Taj divni čovjek bio je moj prvi učitelj. Držao mi je lekcije o dinamici, o pravilnom disanju, o svemu. Priznajem da sam ga na početku karijere imitirao.
Svojevremeno su vas slikali u carskoj odjeći, osjećate li se zaista tako?
“Ne opterećujem se time, šoubiznis je smiješna rabota, svašta se radi. Neki put i protiv volje. Mora se…”
Neki disk-džokeji tvrde da se sve više dopadate intelektualcima. Govore da postajete nacionalna baština…
“Pa, sve se mijenja, kao što reče neki moj kolega, ljudi se navikavaju i prihvaćaju me. Drago mi je što mi se publika širi. Vjerojatno sam zaslužio svojim radom. Ima dosta novog što sam ja unio u novokomponovanu muziku narodnog žanra. Za to su zaslužni i moji saradnici. Recimo, Rade Vučković, sjajan pjesnik, pa Dragan Knežević, dirigent Doma garde. Nacionalna baština još nisam, ali kroz pedeset godina…”
Narod će govoriti da je to bilo doba kad je pjevao Šaban Šaulić, kao što se sada kaže, to je bilo doba Cicvarića.
“Meni je drago da sam Cicvarićev nasljednik.”
Vi pjevači ste u najamnom odnosu s produkcijskim kućama. Svi šute i trpe, boje se da ne budu uništeni. Vaša tiražnost dala vam je snage da se počnete buniti, tražiti rješavanje socijalnog statusa. Sada ste “ekskokomunicirani”!
“U pjevačima tinja ogromno nezadovoljstvo. Nije sve u honorarima, u nekoj silnoj lovi. Uostalom, nemaju svi mnogo para. Socijalno moramo svi uplaćivati, a to je po 500- 600 hiljadarki mjesečno. Samostalnost je mač s dvije oštrice. Frka koja je nastala oko mene je potpuno normalna. PGP je izgubio svoju koku koja je nosila zlatna jaja. Sada je na njima da kukaju kada nisu htjeli da nađemo zajednički jezik. Meni je svejedno gdje ću raditi, ko će zarađivati na meni. Njima nije! Kažu da nisu mogli da me zaposle jer nemam muzičku akademiju. Imam samo osnovnu školu, ali i talenat koji vrijedi. Što sada ne odu na tu toliko važnu Akademiju da nađu nekoga ko će im pjevati, nekog školovanog?”
Za mnoge mlade ljude vi ste svijetao primjer kako se u životu može uspjeti bez škole.
“Istina je takva. Međutim, bilo bi nepedagoški kada bi djeci preporučili da ne idu u školu. Jedan je Šaban Šaulić. Moglo se lako dogoditi da ja ostanem samo kafanski pjevač kod Perkana, na periferiji Šapca.
Novica Negovanović, pjevač, glavni je urednik vaše nove kuće “Jugodisk”. Sve mi se čini da vi tu slijedite onu ideju: “Fabrike radnicima” u nekoj vašoj varijanti: “Fabrike ploča – pjevačima”.
“Pa ima tu neke socijalističke etike, na taj način biće odstranjeni svi suvišni paraziti. Neki će ipak ostati, ali šta ću? Novica i Šaban biće regrutna komisija za nove mlade pjevače. Mladima će biti lakše da rade sa nama jer nas znaju, mi smo njihova sorta.”
Izjavili ste da ste svjesni da će i vaše vrijeme proći, kao što se dogodilo Safetu Isoviću i Zaimu Imamoviću.
“Svako pametan zna, to je neminovno. Želio bih da ja lično pronađem svog nasljednika, nekog dečkića iz naroda, da njemu prenesem svoje znanje kao što je meni čika Memiš.”
Danas mnogo ljepše izgledate nego prije desetak godina.
“Ja sam provincijalac, dijete s ruba života. Trebalo je da prođe vremena da se uljudim, da naučim biti Šaban Šaulić.”
Razgovarao: Dejan Lučić (Zdravo, 1981.)
Nema komentara