Aleksandar Petrović (96), rodom iz Kadijine Vode na Manjači, baš prkosi i vremenu i životu. Duboko je zagazio u desetu deceniju života, a još obavlja sve težačke poslove. Istina, svelo se to na košenje, rezanje i cijepanje drva, ali i to bi bilo preteško za mlađe, koji u šali kaže:

– Pusti godine kraju! Neka ih broji onaj kome je do brojanja. Da mi kurije oko ne pravi problem, ne bi ni vidio doktora. Oće da mi ga uklone operacijom, a ja nedam! Stotu će preturiti sigurno, a poslije vidjećemo, hahahahah.

Uvijek vedrog duha, prava enciklopedija života, starina Aleksandar nam priča:

– Toliko je toga bilo, da nisam pametan koju da pričam, a da nepreskočim onu pravu. Djetinjstvo ću zaobići, jer bi se cijela priča svela na čuvanje ovaca i koza. Od malih se nogu radilo. Poticao sam iz imućnije porodice. Želio sam da budem oficir, pa me je rat 1941. Godine i zatekao kao podoficira u povlačenju cijelog puka prema Grčkoj. Tamo sam i pao u zarobljeništvo. Osam dana i osam noći  u teretnim vagonima, u kojima smo i jeli i pili i vršili nuždu putovali smo do Njemačke.

O životu u zarobljeništvu Aleksandar i nerma šta posebno ispričati. Bio je to jednolik svakodnevni život. Utorak se nije razlikovao od srijede, četvrtak od petka. Jedino su nedjeljom imali poštedu.

– U Nacističkim logorima činjena su zvijerstva prema Srbima, Jevrejima i Ciganima. U vojničkim logorima Nijemci su bili veoma korektni prema zarobljenicima. Bio bi nečovjek da sada izmišljam neke priče. Obični vojnici Kraljevine Jugoslavije su imali radne obaveze. Švabice su najviše volile Srbe! Samo, bilo je riskantno šurovati sa njima. Ako te ko prijavi, odma te prebace u logor smrti u Dahau. Jedan Milisav zaglavio tako. Upravnim imanja gdje smo radili Nijemac Hans, vrlo bogat i uticajan čovjek išao je nekoliko puta moliti za njega da ga puste. Kad je Milisav došao, kost i koža. Takvi završavaju u pećima. U Dahau nisu ubijali zarobljenike, već su iznemogle bacali direktno u peći. Bogme sam išao i ja. Da je sada izvrštiti DNK analizu, zaprepastili bi se koliko je današnjih Nijemaca ustvari Srba. Švabice su nas štitile, inače da nije bilo tako, svi bi završavali u pećimaJedan Nijemac, stražar u logoru, bio je dobar čovjek. Nije volio Hitlera. To se odmah vidjelo, jer je prema zarobljenicima bio izuzetno dobar. Noću bi me budio i pitao imam li šta za trampu. Ja njemu koju cigaretu, a on meni veknu hljeba. Dobijali smo od Crvenog krsta pakete. Bilo je marmelade, cigareta, konzervi,…Za vrijeme njegove smjene smijeli smo i u selu kod švabica. Sat – dva, obavimo posao i nazad, a on je sve odobravao  – priča starina sa Manjače.

Poslije rata Aleksandar se obreo u Beogradu, pa u Osijeku, ali i tu je sano prenoćio i onda se zaputio natrag u Banjaluku, na Manjaču. Kako je bio za to vrijeme pismen čovjek, nije mu bilo teško da dobije posao.

– Ponude mi da budem rukovodilac nekog centra za prikupljanje pomoći u Okučanima, i ja prihvatim. Silna pomoć je stizala iz cijelog svijeta, brodovima u Rijeku, a onda vozom za Okučane. Na hiljade i hiljade tona ribe, a imali smo samo jedan kamion, i to njemački, ratni plijen! Tito, kad je saznao za to, odmah je naredio da se iz Slovenije pošalju kamioni. I dobili smo ih 86. Neko ko je znao voziti, na livadi je obučavao momke. Nažalost, zbog takve obuke neki momci su poginuli, jer nisu bili vični šoferluku. Radilo se cijeli dan. Mladi, puni elana. Po cijeli dan rintaš, a naveće pjesma uz logorsku vatru.

Aleksandar iz Okučana dolazi u Banjaluku. Prvo u Zemljoradničku zadrugu Lijevče, a kasnije u Žitoprodukt, i radi kao komercijalni rukovodilac. Za malo ga je zaobišao Goli otok, jer na pitanje partijskog sekretara da li je za Tita ili Staljina, bio je neopredjeljen.

– Kažem ja da nisam ni za jednog ni za drugog! Da nisam imao dobre rezultate na poslu, ko zna šta bi bilo samnom. Rekao bi ja da sam za Staljina iz prve. Rusi su nas oslobodili. Kako ću reći da sam za Tita, kada sam bio oficir Kraljevske vojske. Ta neporedjeljenost mi je i spasila glavu na kraju.

Starina spomenu i svog prijatelja i cimera iz zarobljeništva Jeftimiju Nikolića, rodom iz Kruševca. Kada je on došao na imanje zatekao je pustoš, i onda se vratio za Njemačku kod jedne švabice.

– Napisao mi je pismo i sve mi objasnio. Nakon nekog vremena ponovo stiže pismo da je optužen za neko ubistvo, a on u to vrijeme bio u Njemačkoj. Svjedočim, ali ništa nisam slagao, i oslobode ga.

Jeftimije nije zaboravio svog kamarata. Kupio mu je motor sa prikolicom, a kasnije ga nagradio i sa pravim automobilom, marke “Olimpija”.

– Prvi sam u ondašnjem banjalučkom srezu imao motor. Sjednem sa svojom Suprugom Stojankom na motocikl i pravac Gradiška. Ni bicikla da vidimo cijelim putem! Narod u nas gleda kao da smo s marsa pali. Olimpija je bila prava limuzina. Žao mi je i dan danas. Prodam je dodam mala novca i kupim “tristaća”. Kad asam otišao u penziju vratio sam se u Kadijinu Vodu. Podigao kuću i sa svojom Stojankom lijepog života proživio. Sada sam sam, kćerka mi je u Beogradu, sin Veljko u Banjaluci. Obilaze me često, a skoro sam postao i prađed – priča Aleksandar Petrović, starina od 96 ljeta, pozvavši nas da ga obiđemo i na 100.

– Vi dođite, a ja planiram slaviti i 105, hahahahaha,…..