Ko zna da li bi ikada Mladen Đukić, rodom iz sela Poljavnice kod Novog Grada, postao pravi ikonotvorac, da nije jedne noći sanjao svoga djeda Mirka ,koji je bio onomad seoski samouki tišler.

– Djed je, kažu, znao u drvetu ponešto napraviti, ali više niko moj nije mario za drvene rukotvorine. Moj djed Mirko Lončina, je majčin otac, a po muškoj liniji niko nije znao ni proštac za ogradu istesati. Jedne noći, ko zna kako, sanjao sam da pomažem djedu da napravi kacu, neki škaf, šta li… “Ti bi mogo djeda, kad porasteš, i da naslijediš!” Znao je on to meni reći, ali meni ni na kraj pameti nisu padale djedove riječi, sve dok nisam ostao bez posla. Udarila neimaština, poslije rata. Posla nema. A radio sam kao skretničar na željeznici ovdje u Novom Gradu. Da ne bi tog sna, pojma nemam šta bi samnom bilo. Iz prvog braka imam troje djece, sinove Gorana i Nemanju i kćerku Mladenu. Oženio sam se ponovo. Gordana bez posla. Počnem ja, onako iz     dosade, djeljati i ispadne fin krstić. Malo pomalo, krstiće sam pravio ko da je serijska rabota u pitanju.

– Nema od toga vajde Mladene znala bi me prekoriti supruga, a pomagala mi je svaki dan lakirajući krstiće. Nema leba bez motike. Vatimo se mi zemlje. Seljak je uvijek imao. Imao bar da djecu prehrani.

Mladen je i sam vidio da od sitne drvenarije nema ćara pa je pokušao da u drvetu izrezbari ikonu. Pokušao i uspio. I sada, kaže, čuva prvi ikonu što je izrezbario, a do sada ih je uradio na desetine i desetine.

– Moja je slava Sveti Georgije. Vjerujte mi, bio sam u duši pun nekog ponosa, posebnog osjećanja, kada sam svoj ručni rad, okačio na zid. Ko god bi došao i vidio ikonu, čudom se čudio, a pojedini su me kušali, govoreći: “Ajde Mladene i meni zgotovi ikonu pa traži ovcu da ti dam.”Čuj, da da ovcu!? Možda i da dadne. I bi tako baš! Ikone su mi, tako da kažem, uža specijalnost. Uz lik glavnog sveca pridodam i manje ikonice Isusa Hrista i Avete Bogoradice. Baš po tome su moje ikone jedinstvene i puno tražene. Evo, po prvi put sam izložio ikone na ogradi ovdje u Banjaluci na pijaci i ljudi naručili 17 ikona.

Mladen, inače, sve ikone izradjuje ručno. Svaka je, kaže nam, unikat, jer sve i da hoće, dvije identične ikone ne može napraviti.

– Ikone su mi glavna preokupacija, ali uradim ja što ko hoće. Izrezbario sam likova i likova, istorijskih ličnosti, od Filipa Višnjića i Vuka Karadžića, Karađorđa i Njegoša, do generala Ratka Mladića i narodnog heroja Milana Tepića. Ne znam koliko sam samo grbova Republike Srpske izrezbario, a FK Trepča iz Kosovske Mitrovice sam poveći grb kluba izrezbario. Od lovaca ne mogu živjeti. Svi bi da imaju moje kundake od orahovine.

Mladenove ikone su otišle i preko bare u Ameriku, dvije su u Australiji, a u Njemačkoj i Austriji, kaže, ni broja im ne zna, koliko je narudžbi imao od naših gastbajtera.

– Radio sam ikonu i Marku Paviću, gradonačelniku Prijedora,

Petru Đokiću, lideru SP RS, a jednu veću sam uradio i predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku –  veli Mladen, dodavši da bi volio da ima naslijednika, ali ni jedan od sinova ne mari za tatine rukotvrine.