Ponekad je ono nešto što osjećamo i nosimo u srcu važnije i veće od svih bankovnih računa, blještavila hotela, kamiona, aviona….

To najbolje znaju fudbalski radnici koji nekada “gone po propisima”, a s druge strane u srcu čuvaju nešto drugo. Tako je i sa onima koji rade i žive u fudbalskoj BiH, a sve “potrošiše” na Srbiju, dajući joj zadnji damar, učeći svoju djecu, sutra unuke, da Drina nije granica, već samo najljepša srpska rijeka.

Takvih primjera ima bezbroj, a mi ćemo podsjetiti na ovaj nedavni. Akteri su Dragomir Ilić – Buco, alfa i omega čuda zvanog Krupa, te dvojac iz Laktaša, koji napada Premijer ligu BiH, Igor Radeljić – Miroslav Bojić.

Kratak dogovor na kafi, idemo li za Minhen. “Idemo”. Srce ne zna drugačije, iako razum jasno kaže da su Piksijevi “orlovi” odavno pokisli u Njemačkoj. Nada da će biti bolje i da će jedna generacija popeti se na krov Evrope ili svijeta ne jenjava. I upravo je tu razlika između srpskog i hrvatskog navijača, oni preko Save se zadovoljavaju bronzama, srebrima, slave ih kao odlazak na mjesec američe posade “Apolo”, srpske patriote priznaju samo kad pokorimo sve!

Zato u srpskom puku ima bezbroj Buca, Igora, Bojića…koji razmišljaju identično kao i oni, ali splet okolnosti, pozicije i naravno sposobnosti njih je odveo u Minhen.

Te noći vraćanje za Krajinu, nije teško, jer znaju sva trojica, da će opet uživo navijati za Srbiju, do neke nove akcije, šampionata, jer matica se voli, ma kakva bila. A naša je nebeska, zato nas valjda toliko i mrze…..