Željko Babić, privrednik iz Slatine kod Laktaša i poslanik SDS -a u Narodnoj skupštini Republike Srpske, najmlađe je, 27. djete svog oca Ignjatija, koji je ovoliki porod izrodio sa dve supruge – Panom i Desankom.

Sa prvom ženom je dobio devetoro, a sa drugom 18 djece, pa u porodičnom stablu sada ih ima 152 – najrođenijih.

Tokom jednog od posljednjih druženja, za stolom ih je bilo čak 86. Od živih Babića, najstariji su brat Slavko (94) i sestra Gospa (80), a već pomenuti Željko je najmlađi, sa 49 ljeta.

– Velika porodica je blagoslov i ogromna odgovornost. Evo, i ja imam četvoro nasljednika: Jelenu, Ivana, Ognjena i Vasilija, a još nisam stao. Inače, moj otac Ignjatije je rođen iste godine kad i Tito, 1892, a mene je dobio kad je napunio 78 godina. Od sve njegove djece, ostalo nas je 13, devetorica braće i četiri sestre – kaže Željko Babić i, od odrastanja u mnogočlanoj poprodici, sa poprilično iskušenja i nemaštine, najradije pamti ljubav i međusobno poštovanje.

A Babići i ne kriju da su odrasli u siromaštvu i borbi za bolji život. Kako je koje dijete odrastalo, već sa desetak godina je počinjalo nešto da radi po selu i kući donosi hranu i odjeću. Zato su obroci, za jednim stolom u 35 kvadrata, bili istinski događaj, ali i podvig za koji je najzaslužnija bila majka Desanka – istinski stub kuće. Jer, otac Ignjatije je, kao kiropraktičar, uvijek imao previše posla.

– Jedna “ljeuša” za nas za stolom, mnogo ruku, a ipak na kraju svi siti… Zato smo nastojali da se poslije srednje škole što prije zapošljavamo, kako bismo olakšali život braći i sestrama, pa ispada da nismo previše marili za obrazovanje. Srećom, to su nadoknadili naši potomci, koji su završavali fakulete i obavljali važne funkcije – objašnjava Željko kojeg je život, prije tridesetak godina, najprije odveo u Sloveniju, a potom i na Apeninsko poluostrvo. U Peruđi je otvorio kafić, a u rodne Laktaše se vratio 2010, te pokrenuo novi posao, ušao u politiku i dobio mandat poslanika Srpske demokratske stranke.

Ignjatije Babić

– Sunce tuđeg neba sija, al’ ne grije, pa me je savladala nostalgija. A politikom sam počeo da se bavim kako bih dopro do ljudi i vidio kako mogu da pomognem, iako sam u Skupštini najaktivniji kada je tema pronatalitetna politika. Jer, velike porodice su nekada bile pravilo, a danas ih nema i država mora da reaguje. Jedan od roditelja mora biti zaposlen, mlade bračne parove treba stambeno zbrinuti, a dječji dodatak od 36 maraka je poražavajući i trebalo bi ga bar utrostručiti… Nažalost, politika nažalost doprinosi tome da ljudi napuštaju Republiku Srpsku, ali ja iz iskustva znam da to nije rješenje, jer ste gdje god da odete građani drugog ili trećeg reda, pa je pametnije da ostanemo i poboljšamo naš sistem. Jedan od načina je i to da sve bude podređeno porodici i ljudima koji žele više djece – zaključuje Željko Babić.

Željko sa majkom Desankom Foto Privatna arhiva

PRAZNICI

Babićima su oduvjek omiljeni praznici bili Božić i Petrovdan, kada je i veliki zbor u Slatini, a taj dan im mnogo značio i zbog nove odjeće i obuće koje je majka Desanka ranije spremala za darivanje.

“Večernje novosti”