Iako tek treba da napuni 14 godina, Nikola Ćetković je ime koje se sa poštovanjem izgovara na našim prostorima, pogotovo među golmanskom branšom! Nidže je stub odbrane pionira OFK Sport Team, a standardni je reprezentativac “orlova” uz poneki poziv i u selekcije Republike Srpske. U njegovoj sobi pregršt medalja i pehara, što individulanih, što ekipnih, kao podsjetnik da Nikola s pravom mašta i o nečemu većem, višem i ljepšem,.. U intervju za naš portal sa priprema u Staroj Pazovi, Nikola Ćetković je u otvorenim i konkretnim odgovorima na pitanja, otkrio mnoge stvari o sebi i svom golmanskom putu, pokazao otvorenost i samopouzdanje neophodno za uspjeh.
Kada si počinjao da braniš, da li si mogao sanjati da ćeš stati na gol “orlova”?
– Na gol sam stao na gol sa šest godina, a sve iz neke šale, zezanja, nikada nisam ni pomislio da ću stati na gol Srbije, ali malo po malo put se otvarao, i eto me tu gdje jesam.
Već nekoliko puta išao si u Staru Pazovu da braniš za pionirsku selekciju Srbije. Da li su te drugari primili na pravi način?
– Drugari su me primili iako nisam iz Srbije, ali zaista smo svi odlična klapa. Tu su najbolji od najboljih sa ovih prostora i čast mi je što sam dio tog kolektiva. Nadam se da ću ostati još dugo, dugo na tom spisku.
Koliko dnevno treniraš, i da li misliš da treba puno odricanja da bi se stiglo do vrhunskog kvaliteta?
– Naravno, bez odricanja nema uspjeha. Dnevno treniram oko 3 i po sata, i to mi predstavlja zadovoljstvo, a ne obavezu. Dok je tako, fudbal će biti moja glavna preokupacija.
U Banjaluci je stvoreno novo rivalstvo. Borac i OFK Sport Team. Kako gledaš na to i ima li treme kada igraš te utakmice?
– Za mene gradski rival nije nikakva “opasnost”, jer Borac je klub kao i mi. Ne, nikada nemam tremu kada igramo protiv Borca, a za sada voda ide na naš mlin, jer od velikog broja odigranih utakmica, samo sam jednu izgubio, ostalo su uglavnom bili trijumfi.
U prvom intervjuu, još prije pet godina rekao si da ti je uzor Iker Kasiljas. Je li se u međuvremenu nešto promjenilo?
– Dosta toga. Kasiljas je i dalje legenda, ali vrijeme nosi svoje. Sada je u fokusu Predrag Rajković, golmančina, i moj idol.
Smatraš li da u OFK Sport Team imaš dobre usove za rad ?
– OFK Sport Team je zajedno sa svim trenerima napravio veliki fudbalski bum u Republici Srpskoj. Pored mog uspjeha, izdvojio bih i našeg kapitena Sergeja Kalabića koji je uvijek bio pravi drug. Čak zajedno igramo i u reprezentaciji.
Dolaziš iz sportske porodice, tata Vitomir bivši rukometaš, mlađi brat Maki takođe igra, a mama Anana vjerni navijač kako na treninzima, tako i na utakmicama?
– Imam veliku podršku porodice i prijatelja. Svakome od nas podrška puno znači, jer i kad smo loši i kad smo dobri uvijek je dobro imati jaku i iskrenu podršku, a bez podrške porodice nema uspjeha. Zahvalio bi se i svojoj najboljoj drugarici Trivuni koja je uvijek uz mene i uvijek je tu za mene. Naravno, najveće zahvale idu mojim roditeljima.
Kada san dođe na oči, čija svijetla vidiš: Nou Kampa, Old Traforda, San Sira,…?
– Kada budem nekim dijelom ostvario svoj san i cilj, želja mi je da stanem na gol Katalonskog giganta Barselone, ali opet ne bi imao ništa ni da završim na “Santajgo bernabeu”, hahaha… Naravno, ne bi da preskočim ni “Marakanu”, jer Zvezda je uvijek magnet i volio bi da stanem na gol iza Sjevera.
Šta Nikola radi, kad nije na treninzima?
– Slobodno vrijeme provodim uvijek u nekim aktivnostima, a često istražujem istoriju fudbalskih klubova.
Stigne li se šta pročitati?
– Pročitao sam knjigu od Zlatan Ibrahimovića “Kako postati najbolji” i još mnogo knjiga koje govore o golmanima.
Da li je popularnost među curama zbog fudbala, ili zbog šarma, ili ima pomalo svega?
– Kad su u pitanju cure, sve se uzima u obzir, hahaha,…Veoma sam omiljen među ženskom populacijom, imam dosta “obožavateljica”, ali sad sam u stabilnoj vezi, tako da ostale cure čekaju svoju šansu hahahahahahah. Jedna Vanja slomila mi je srce, hahahahahah.
Iako si tek na početku prave karijere, imaš li utakmice koje pamtiš, ali bi i da zaboraviš?
– Zauvijek ću pamtiti prvu utakmicu za Srbiju. Igrali smo protiv selekcije iz Sremske Mitrovice. Srce je lupalo kao ludo, nema veće časti od toga. A najradije bi da zaboravim poraz od Slobode iz Novog Grada u Kvalitetnoj ligi Republike Srpske. Tri udarca na gol i tri gola, i sve tri moja greška. Međutim, idemo dalje, svjestan sam da su se i takve stvari morale proći. Što ih je manje, to bolje!
Nema komentara