Pomalo i nepravedno zapostavljen (ne kod nas) u medijima, a već cijelu deceniju je neprikosnoveno najbolji sportski radnik u Republici Srpskoj, i među nekoliko u BiH!

Dragomir Ilić Buco je čovjek koji je od ničega stvorio nešto (na sportskom planu), i to najviše zahvaljujući lokal patriotskom entuzijazmu, čeličnoj volji i viziji da će to neko nekada vidjeti i prepoznati….Možda se tu i prevario, ali trag koji je ostavio u kanjonu “Tijesno” je neizbrisiv, pa i u fudbalu naših prostora, jer Krupa je za kratko vrijeme igrala četiri godine Premijer ligu BiH, finale Kupa BiH, tri puta bila finalista Kupa Republike Srpske, dva puta šampion Srpske, osvajač Kupa grada Banjaluka, aktuelni jesenji šampion elite Srpske…..i da sada stane sa radom, to joj niko ne može oduzeti.

A tu prije svega mislimo na Bucu, koji kao i ova fotografija pokazuje da je uvijek uz teren, da “prati” situaciju i da ga niko ne može iznenaditi. Svaka čast ostalima, ali “svi” znamo da Buci niko nije ni do koljena, barem u fudbalu Srpske, kada se treba nešto zatvoriti, premostiti, pronaći rješenje, kada ga gotovo niko ne vidi. Buco je uvijek imao taj osjećaj za pojedinca, ali i ekipu, pa otuda i ne čudi da kada “zalutate” u bilo kojem dijelu BiH, i sa nekim započnete priču o našem fudbalu, da uvijek čujete samo ono” Pozdravi nam Bucu, gore su dobri ljudi”….

Možda i nepravedno, ili strah od konkurencije, da i takav Buco, koji živi za fudbal, za razliku od mnogih današnjih funkcionera koji žive od njega, nikada nije dobio pravu šansu da uđe u upravljačke strukture FSRS, ili FSBiH, pa čak ni u svom području. Prosto nevjerovatno!

A, nije da nije želio, ali vjetrovi su uvijek duvali kontra njega.

Zajedno sa svojom porodicom stvarao je malo po malo fudbalsko carstvo koje još treba dobiti reflektore i zamjeniti vještačku sa prirodnom travom da bi zaokružio jednu cjelinu u kojoj bi “biblijski raj” bio malen za ono što bi na sportskom planu mogla ponuditi jedna mjesna zajednica na obalama Vrbasa 20-ak kilometara i isto toliko minuta daleko od Banjaluke.

Kada bi nabrajali kome je sve pokosio travu, pomogao u sportskoj opremi, dovodio cisterne vode u sušama, grtao snijeg, slao igrače da se klubovi ne ugase, finansijski pomogao, odvozio i dovozio svojim prevozom ekipe….spisak bi bio popriličan. Neki su mu i danas zahvalni, a neki su okrenuli leđa brzo zaboravljajući da se kolo sreće u životu, pa tako i u fudbalu okreće. Kada bi pokušali napisati spisak prijateljskih utakmica odigranih u Krupi na Vrbasu, teško bi nam pošlo za rukom, jer njih je bilo na hiljade, od cicibana, preko seniora do vetarana. Niko nikada nije platio nikakvu naknadu, koristio je teren, svlačionice, parking, ložu….a svi ti koji su trebali uslugu uvijek su zvali Bucu. I bio je dostupan uvijek, barem fudbalski, jer uvijek je negdje oko terena…..

Ovo nije nikakav hvalospjev, već fudbalska priča koja teče Srpskom već 15-ak godina, u nemirnom vremenu kada je mnogo lakše biti nečovjek nego čovjek.

Kao što naslov naš reče, možete i imate pravo da ga volite ili ne, ali da ga poštujete, to je najmanje što svako može!