Dobro je poznato da sport ne može bez politike, baš kao što ni politika ne može bez sporta! Političari su oduvijek “vodili borbu” za naklonost navijača.

Nije tajna da su u klubovima uvijek glavni bili političari, prije igrača, a to je ono što većina igrača ni danas ne shvata! Nije bitno da ti je klub najbolji, sa klubovima upravlja politika. Političari su se oduvijek najviše bojali navijača jer su navijači uvijek bili najopasniji za njih i za sam Grad.

Zašto je otišao Jović

Mi smo, šezdesetih godina prošlog vijeka na čelu kluba imali Miloša Marjanovića, u to vrijeme šefa prosvjete. Izgubili smo jednu utakmicu u Banjaluci nakon koje je on ušao u svlačionicu i rekao kako ga je Komitet postavio za predsjednika, te da on od nas igrača traži da Borac mora da bude prvi, a ne drugi. Na to mu je nedavno preminuli Vlado Jović oštro odgovorio, napustio svlačionicu i nikada više nije obukao dres Borca. Kao diplomirani inžinjer agronomije, ovaj sjajni igrač i još bolji čovjek, otišao je u Njemačku. A ovo je samo uvod u priču šta se sve kasnije dešavalo.

Bosna traži bodove

Nedavno sam pisao kako smo dobili Zdravka Rađenovića, a uz sve ostalo, bilo je i moje obećanje međunarodnom sudiji, Edi Domazetu, da ćemo Kvarner iz Rijeke sačuvati u Prvoj ligi Jugoslavije.

Međutim, desila se situacija da smo u posljednjem kolu gostovali kod Bosne u Sarajevu i od ishoda te utakmice zavisilo je da li će iz lige ispasti Kvarner ili Bosna.

Nekoliko dana prije tog meča u Banjaluku je došao jedan član Bosnine uprave i tražio da se nađemo u restoranu Lovac. Osim što je bio visoki funkcioner Bosne, radio je u sarajevskom SUP-u. Čim smo se našli, odmah mi je rekao da ima zadatak da Bosna mora da ostane u ligi i da ja, prema naređenju predsjednika tadašnje SR BiH, Hamdije Pozderca, moram da to završim. Naravno, ja sam to odbio, a on mi je na kraju samo rekao da ću morati!

Hamdija Pozderac posrednik

Sutradan se ispred mog stana u Jevrejskoj ulici parkirao crni službeni Mercedes i meni je odmah bilo jasno šta je u pitanju. Vozač se popeo do mog stana i pokazao mi nalog u kojem je pisalo da moram sa njim do Hamdije Pozderca u Sarajevo.

U Sarajevu su nas, u zgradi Vlade, dočekali Hamdija Pozderac i Miroslav Krvavica i Hamdija mi je odmah rekao “zemljače, hajde da odmah to završimo, pa da idemo na ručak!” Na taj način mi je odmah dao do znanja ko je glavni u cijeloj priči! Potom mi je Pozderac rekao kako je on lično naredio Čeliku da prepusti bodove Borcu kako bi on ostao u ligi. Tada je Borac u Banjaluci savladao Čelik sa 3:0 i stvarno zadržao prvoligaški status.

Ucjena dekana fakulteta

Pokušao sam da mu objasnim da je to nemoguće jer sam obećao Kvarneru da ćemo ih, zato što smo od njih dobili Rađenovića, ostaviti u ligi. Međutim, Pozderac mi je mirno odgovorio kako ne moramo dati bodove Bosni, ali ti jedan od najboljih igrača zato neće diplomirati jer mu onaj u ćošku neće dati!

Ja se okrenem i bolje pogledam i vidim da je to Baja Jankelić, dekan fakulteta i trener Bosne. Pitam ga šta će tu, a on mi kaže kako mi je predsjednik sve objasnio.

I, šta ću, kažem im da ne mogu ništa da garantujem dok ne vidim sa trenerom Perom Janjićem, zato što u Borcu tada niko ni sa kim nije govorio, ali smo na terenu bili i djelovali kao jedan!

Nikada više u Rijeku

U Banjaluci sam sve objasnio Janjiću, a on kaže kako nema ništa protiv jer tako diktira politika, ali i da on neće sjediti na klupi. Dva dana sam ga ubjeđivao da bar formalno sjedne na klupu kako ništa nebi djelovalo sumnjivo, a i Vlada SR BiH nam treba za Evropu, i na kraju jedva ubijedio da ipak kerne za Sarajevo.

Utakmicu je počeo sa mlađim igračima, a među starterima je bio i Nedeljko Vujinović koji je u prva tri napada dao tri gola, pa ga je Janjić morao izvaditi iz igre kako nas nebi zajebao! Ja sam čuvao Šefketa Halilovića, njihovo lijevo krilo, stalno sam ga puštao da šutira, ali on, za nesreću, nikako da savlada Arslanagića. Ukratko, izgubili smo sa 29:34 i Bosna je ostala u ligi. Bilo je to 15. juna 1974. godine i ja od tada nikad nisam otišao u Rijeku jer me je bilo sramota što sam pogazio dato obećanje.

Osveta Ake i saigrača u Crvenki

Abazu Arslanagiću je bilo krivo zato što nije znao za ovaj dogovor, ali je meni i peri Janjiću vratio ubrzo, u Crvenki, kada su se igrači međusobno dogovorili da bude neriješeno, a Pero i ja za to nismo znali. Na toj utakmici je u posljednjem minutu bio penal, a Pavičević je šutirao pored gola. Skočio je tada Janjić sav ljut i u igru poslao Slobodana Vukšu da sa centra uskače na penal. Međutim, tu je sjajno odigrao Rađenović koji je uzeo loptu i do kraja utakmice je tapkao na centru. A meni Ako onda kaže kako i on zna da vrati!

Uglavnom, sport ne može bez politike i tako će biti sve dok se ne riješi način finansiranja sporta! Do tada će se i utakmice igrati do srijede, a vikendi će služiti da se publika razonodi!