Slučaj “Veselin Vujović”

Priča oko dolaska Veselina Vujovića u Borac počela je još 70-tih godina prošlog vijeka. Naime, na jednom omladinskom turniru pojavio se igrač sa tim imenom koji je proglašen za najboljeg igrača turnira.

Brza reakcija i greška

Odmah sam reagovao i odmah napravio i grešku. Zaboravio sam da svaka uprava kluba, osim sjajnih sportskih radnika, ima među sobom i političara od karijere. Ja sam predložio da angažujemo Vujovića i rekao kako će to biti najjeftinija investicija, ali i najbolji igrač. Jedan od članova uprave, inače Crnogorac, tačnije Sandžaklija, bio je protiv, dok su ostali članovi ćutali, jer su ga se bojali pošto je on bio vojni bezbjednjak!

Prvi put nisam uspio, što me je podsjetilo na 1964. godinu kada sam rekao Peri Peroviću da, kao vojnike, angažuje ljevaka Đoku Lavrnića ili Zdravka Miljka. Njih dvojica su na kvalifikacijama u Vinkovcima bili najbolji igrači, ali je i to propalo. Ne znam razlog, ali mislim da je tu u pitanju bila sujeta.

Ne pomaže ni sekretarica

Drugio put sam angažovao i našu klupsku sekretaricu koja je sa Vujom bila u odličnim odnosima, ali ni to nije uspjelo. Tačnije, tokom utakmice u Beogradu sam dobio poziv iz hotela Palas da se odmah javim na dostavljeni broj. Bio je to broj tadašnjeg predsjednika Metaloplastike, Ace Trifunovića, koji me je odmah upitao šta ću ja u Beogradu i još na utakmici njegovog kluba. Imali smo neugodan razgovor, a ja sam ga podsjetio na to kako je Metaloplastika ostala u ligi i da je došlo vrijeme da poravnamo račune. Rekao mi je da ispisnicu neću dobiti jer je predsjednik RSJ njihov član, Duško Marčić, i da mi je sav trud uzaludan.

Podsjetio sam tada Trifunovića na tajni razgovor na Kozari u prisustvu predsjednika RSJ, Đorđa Pekića, ministra finansija bivše Jugoslavije, i kako je Metaloplastika od tada postala veliki klub. Kaže on meni da sam u pravu, ali…

Dolazak Stevice Nikolića

Morao sam se povući i na poziv mog prijatelja Perketa iz pančevačkog Dinama, otišao sam u Crepaju da pogledam Stevana Nikolića. Otišao sam, pogledao ga i odmah poslije utakmice stavili smo Nikolića u auto i doveli u Borac. Problema sa ispisnicom nije bilo, a svoj ugovor je Stevan Nikolić i više nego pošteno odradio.

Marinko je rekao “ne”

Treći pokušaj je bio kada je Veselin Vujović po prvi put raskinuo ugovor sa Zagrebom i kada sam ja uputio pismo Gradu da se on odmah angažuje. U toj namjeri me je stopirao Marinko Umičević riječima da Borac nema para za njega. Tačno je da je to bila velika suma, ali je tačno i to da bi on svojom pojavom napunio “Borik”, kao i da bi mnogi igraču upravo zbog njega došli u Borac. Na sve to, on je i dobar trener! Međutim, nisam naišao na plodno tlo. Šteta!

Samo Trivundža može dovesti Vujovića

Lično, mislim da iz ove krize Borac može izvući samo Veselin Vujović, zajedno sa Srđanom Trivundžom jer je on jedini koji može utjecati na Vujovića da dođe u Banjaluku.

Zauzvrat, mnogi bi morali da napuste klub, sa Vladimirom Brankovićem na čelu! Jer, Vuja ne trpi lažove. Ja se nadam da će se naći neko u Gradu i zainteresovati se za sport. Mora neko udariti šakom od sto i reći da su ovaj Grad proslavili FK i RK Borac, te ŽKK Mladi Krajišnik. Grad bez vrhunskog sporta je sve, samo nije grad.

Zabranili legendama pristup klubu

Bez Veselina Vujovića Borcu nema spasa, sa ovakvom upravom, pogotovo kada se zna koliko ima živih igrača, reprezentativaca, koji bi, svako na svoj način, pomogli, ali ih niko ništa ne pita. Ne pitati ljude koji su osvojili toliko medalja, kako su i na koji način do njih došli, najbolje govori o stanju u Borcu. Čak su im zabranili da dođu na Skupštinu kluba, postavljajući na vratima neke izbacivače. Žao mi je šo nisam dobio poziv za tu Skupštinu jer sam imao mnogo toga da ih pitam. Vjerovatno ga zato nisam ni dobio.

Zašto Brankoviću, zašto

Eto, Vladimire Brankoviću, da te pitam gdje je 7.000 dolara dobijenih kao obeštećenje za Brazilca Giljerma Linareša de Souzu, da ne pitam za članarine od roditelja? Zašto je Borac napustio najbolji igrač ekipe, Goran Daničić?

Nevidljiva tinta

Inače, kako god je bilo dolazaka, tako je bilo i odlazaka. Neko je lako dobijao ispisnice iz Borca, u zavisnosti od zasluga, ali neko baš i nije. Znao sam davati ispisnice napisane tintom koja potpuno ispari nakon pola sata i ostane čisti papir. Igrači to, zbog sramote, nisu mogli da iznose u javnost jer su se bojali da će biti predmet šprdnje i zafrkancije!

Čast je raditi u velikom klubu

Ja sam u Borcu bio sekretar ili, tačnije, ćato za izvršavanje i sprovođenje odluka Izvršnog odbora kluba, dok je Josipa Popović bila tehnički sekretar, zadužena za tehnička pitanja, ali se bez ključnih igrača neke stvari nisu mogle sprovesti.

Raditi u velikom klubu je, prije svega čast! Ali, bilo je neizbježno da dobiješ neprijatelje, kako u sportu, tako i u gradu. Zato me ljute izjave pojedinaca iz uprave da je čast igrati u Evropi. Ma, nije to čast, već obaveza da Borac svake godine igra u Evropi. Samo ime Borac dovoljno govori o tome i nema potrebe da se nešto dodatno objašnjava.