Mato Džimi Stanić, spada u legende Rudara. U drugoj polovini 80-ih godina harao je terenima drugoligaškog Zapada, došao na prag finala Kupa Jugoslavije. U Prijedor je stigao iz vinkovačkog Dinama, a poslije 4-ogodišnje prijedorske epizode, ponovo se vratio u ravnu Slavoniju. Ipak, Rudar mu e ostao u srcu, i danas živi na relaciji Prijedor – Rijeka, a u opširnom intervjuu za portal “Vinkulja”, dotakao se mnogo toga.

– U ljeto ’86. otišao sam iz Vinkovaca u Rudar, koji je tada plaćao bolje od svih prvoligaša izuzev tzv. „velike četvorke” –  prijeseće se Stanić.

A, onda priča kreće o čuvenoj utakmici Dinamo Vinkovci – Crvene Zvezda, u kojoj se slavio domaćin 2:1, Mate da pobjednički gol, a sve bilo dogovoreno drugačije!

Naime, vinkovačka utakmica je – o tome se s ove vremenske distance može govoriti bez ustručavanja – bila dogovorena; trebala je otići u „iks”, svakome po bod. Dobro domaćem Dinamu, neloše ni Zvezdi koju je isti taj Dinamo u prvom dijelu sezone matirao na Marakani pogotkom Davora Čopa u 89. minuti. Za „salonski remi”, međutim, nisu znali svi domaći igrači. Među neupućenima bio je i Stanić, tada 22-godišnjak koji je ušao u igru dvadesetak minuta prije kraja.

– Za dogovor su znali uglavnom iskusniji igrači, njih pet-šest. Valjda su oni koji su pregovarali smatrali kako će to biti dovoljno da se priča završi po dogovorenom scenariju – prisjeća se Stanić detalja s utakmice odigrane 6. aprila 1986. godine pred 15.000 gledalaca.

Ali, vrag ne spava. Nikada i nigdje…

– Dobio sam loptu s desnog krila, asistirao mi je kapiten Stevo Bogdan. Primio sam ju desnom, napravio prijenos na lijevu i „spakovao” u malu mrežu. Ja lud od sreće, a u svečanoj loži se svi hvataju za glavu, i naši, i njihovi!

U „odboru za ljubljenje” nakon Stanićeve egzekucije – podijeljeni osjećaji!

– Saigrači koji nisu znali za dogovor bili su kao i ja u delirijumu od sreće, ali bilo je bogami i kiselih osmijeha. Sjećam se da mi je Zdravko Borovnica rekao: „Cimeru, pa šta to uradi, jel’ ne znaš da je dogovoreno?!”… Kažem ja njemu: „Pa, pustite, ako ste namjestili, ima još deset minuta”.

I u tih deset minuta – opsada Dinamova gola!

– Neki naši počeli su se razmicati, nudeći Musemiću, Mrkeli, Đurovskom i ostalima manevar za mat. Ali…

Buda je činio čuda!

– To kako je Budinčević tada branio nikada i nigdje u životu više nisam doživio! Znači, obranio je u tih pet-deset minuta valjda pet zicera! Iz inata, on je bio među onima koji nisu htjeli pustiti… Čini mi se, nemojte me sada hvatati za riječ, da je u Sportskim novostima Budinčević ocijenjen maksimalnom desetkom. Uz to, igrači Crvene zvezde su tresli i stativu, i prečku, nije im ništa ušlo… Ne bi valjda zabili ni da do danas igramo.

Nakon utakmice Dragan Džajić navodno je bjesnio u svečanoj loži, svjedoci – koji insistiraju na anonimnosti – tvrde da je Zvezdinoj legendi išla para na uši…

– I ja sam to čuo, ali ne mogu tvrditi, nisam ni čuo, ni vidio. Navodno je mahao kažiprstom i prijetio da ćemo zbog ovoga ispasti iz lige…

Prisjeća se Stanić i detalja iz svlačionice neposredno nakon što je sudac Nikolić odfućkao kraj.

– Prišao mi je trener Nedeljko Gugolj, zagrlio me i šapnuo: „Mali, ma ‘ko ih jebe, nek’ si im ga zabio!”

A u gradu nakon utakmice…

– Ludnica na otvorenom! Živio sam na Lapovcima, trebalo mi je do stana valjda dva sata. Nije bilo kafića čiji me gazda nije zaustavio… Viski, Marlboro, uzmi šta trebaš, kol’ko trebaš…

Je li to Stanićev gol karijere?

– Da, to je gol koji je definitivno obilježio moju karijeru. Zabijao sam za Maribor u Kupu Uefa i u finalu slovenskoga Kupa, nazabijao sam se u kanadskoj ligi u kojoj sam dvaput bio najbolji strijelac igrajući za Kroactiju iz Toronta pod vodstvom trenera Cice Vukušića… Ali, Zvezda je Zvezda, slađi kolačić nisam pojeo!

Inače, bod izgubljen u Vinkovcima pokazao se na kraju sezone 1985/86. presudan za Zvezdine šampionske ambicije; prvak je postao Partizan i to zahvaljujući boljoj gol-razlici u odnosu na Crvenu zvezdu!

Inače, gdje je danas i što radi Mato Stanić?

– Živim na relaciji Prijedor-Rijeka. U Rijeci mi je supruga Nerma, a u Prijedoru kći Ružica, psihologinja u jednom ovdašnjem vrtiću. Imam i unuka Danisa, na njega sam posebno ponosan.

Sagovornik u završnim rečenicama:

– Iako u Vinkovcima nisam bio više od 30 godina, to je grad koji nosim u srcu. Bile su to četiri prelijepe godine, Slavonci su divni ljudi. Puno pozdravljam sve u Vinkovcima, a Cibaliji želim da što prije stane na zdrave noge.