Republika Srpska ostala je bez još jednog ratnog generala, jer nas je napustio Manojlo Milovanović.
Ovo je priča o tom čovjeku ratniku….
General Manojlo Milovanović, ratni načelnik Generalštaba VRS, svjedočio je da se iznenadio zašto ga je general Ratko Mladić, komandant GŠ VRS, odmah po formiranju VRS, postavio za svog zamjenika.
Milovanović kaže da su Mladić i on zajedno službovali u Makedoniji, jedno vrijeme su zajedno radili u Komandi tadašnje Treće armije JNA, lične nesuglasice nisu imali, ali profesionalno su među njima, često, “sijevale varnice”.
– Neprestano se, kako se to kaže u narodu, nadmudrivali kad su u pitanju bile stručne, vojničke stvari, pre svega kad je riječ o taktičnim zadacima, pa su mnogi mislili da, poslije toga, nećemo ni riječ više da prozborimo, a mi smo nastavljali da se družimo. Pitao sam Mladića, poslije nekoliko mjeseci, zašto je baš neme postavio za zamjenika, na što mi je odgovorio: – Mane, ja se “palim” na prvu, a ti na treću, ti kao tenkista, znaš da je to najsigurnija brzina – pričao je general Milovanović.
Odlično su, kaže, sarađivali od prvog do zadnjeg dana, krajem 1996 godine, kada je smjenjen ratni “Mladićev Generalštab”. Sve vrijeme je bio uz Mladića, koga je, kao i drugi, oslovaljavao “šefe”. Pričao nam je da je Mladić snimao svaki razgovor, zašto je to činio nikad ga nije pitao, a njemu lično to nije smetalo.
Ostaće zapamćeno kako je Milovanović, još 1994. godine, kad je Srebrenica bila pred vojničkim padom, pozvao Mladića i Karadžića da se izjasne da li da vojska ulazi u Srebrenicu ili ne. VRS nije tada ušla u Srebrenicu, mada su sve svjetske agencije tvrdile da je već ušla, a samo je tada TV Novi Sad, argumentovano i dokumentovano, prikazala da to nije tačno.
– Mladić i Karadžić bili su u inostranstvu, tražio sam da se izjasne, jedan je bio za ulazak u grad, drugi je bio protiv, ostavio sam im da se do ujutru usaglase, ali se nisu javili. Pošto se nisu usaglasili, povukao sam vojsku, otišao u Krajinu i nikada se više nisam vratio u taj dio RS, a Srebrenicu sam, potom, gledao samo na TV. Bio sam protiv akcije na Srebrenicu u julu 1995. godine, smatrajući da je bolje da meni pošalju te jedinice u Krajinu, koja je bila na velikim mukama. Nisu me slušali i, eto, dogodilo se to što se dogodilo. Objašnjavali su da je akacija u Srebrenici i Žepi bila važna “da bi se povratio vojnički moral, poslije nekih poraza”, ali to i nikako nije išlo u glavu.
General Milovanović je propatio i što nije dozvoljeno da srpska vojska uđe u Bihać, mada ga je imala “na tacni”. Tada je, u jednom trenutku, bacio generalske epolete i činove, kada je čuo za suprotnu komandu. Nije krio razočarenja, a nije ni potvrđivao, ali ni demantovao da su za neulazak u Bihać uzete desetine miliona dolara.
I mnogi strani novinari divili su generalu Milovanoviću, koji su imali priliku da ga slušaju u vrijeme rata. Tako je nastala priča o “generalu koji ima 50 kilograma, a 48 kilograma mozga”.
Dosta je poštovao, kao rijetko ko, ne samo prekaljene vojnike i oficire, već i novinare, koji su bili na prvim linijama fronta, gdje se najbolje mogla da ustanovi istina. Bio je veliki protivnik ratnog profiterstva.
O njegovim ratnim iskustvima pogledajte veoma zanimljivu priču…..
“Večernje novosti”
Nema komentara