Zahvalan sam svima koji su ovog proljeća bili uz Borac, a posebno svim dušebrižnicima iz FBiH, koji su na sve načine pokušavali da ospore ono što smo na terenu uradili.

Istakao je ovo na početku razgovora za “Glas Srpske” šef stručnog štaba Borca Marko Maksimović, koji je ekipu preuzeo poslije prvog dijela sezone, a sada je, dva kola prije kraja prvenstva, nadomak šampionske titule.

– Pritisci, prije svega federalnih medija, ali i pojedinaca iz Sarajeva i Mostara, pomogli su nam da budemo ovdje gdje smo sada. Zahvalan sam im na tome, jer kada god nismo imali snage, oni su nas “dizali” svojim provokacijama. Ti napisi pozitivno su djelovali na nas i mogu da im poručim da je ovo titula za njih – naglasio je Maksimović.

Do kraja prvenstva ostala su još dva kola, a Borac je došao na korak do titule i osvajanja Kupa. U drugom dijelu sezone ekipa je nemoguće učinila mogućim. Da li ste vjerovali da se tako nešto može desiti?

Pa, iskreno, kada sam preuzeo ekipu, vjerovao sam da možemo izboriti plasman na međunarodnu scenu i to je bio interni cilj svih nas. Planirano je da osvojimo drugo mjesto i da eventualno stignemo do pehara namijenjenog pobjedniku Kupa. Taj cilj nam je postavljen pred pripreme. Bilo je praktično nezamislivo da jurimo Sarajevo, koje nam je tada bježalo 13 bodova. Tada je i drugo mjesto bilo daleko, ali korak po korak došli smo ovdje gdje smo sada.

Iako ste imali odlične uslove na pripremama u Antaliji, rezultati u kontrolnim utakmicama se nisu poklapali s tim. Kako ste se tada osjećali?

Svakako da nije bilo jednostavno. Borac je veliki klub i od nas se traži da pobijedimo i Šahtjor Donjeck, Krila Sovjetov…, ali da li je to realnost. Bile su to teške i veoma jake utakmice. Rad je bio promijenjen, navike smo morali da mijenjamo kod mnogih i bilo je dosta teško na početku. Niko nije pravio otpor, ali na promjene se čovjek mora što prije adaptirati. Nismo odustajali od svojih principa i na kraju se sve isplatilo.

Koliki je izazov Vama kao mladom treneru bio preuzeti Borac? Da li je bilo straha?

Većina je moj dolazak smatrala nelogičnim potezom uprave. Međutim, nisam se bojao, znao sam da sam spreman za izazov. Izabrao sam stručni štab kojem vjerujem, a to neko osporavanje bilo je nešto što me gura kroz čitav život. Nisam od onih koji se brzo predaju, ali ni od onih koji polete poslije tri pobjede. Naučio sam u životu da svaki dan moraš da radiš i napreduješ, jer samo tako možeš stići do uspjeha.

Ekipa je postigla sjajne rezultate u proljećnom dijelu bez tri prvotimca koji su jesenas bili okosnica odbrane i napada. Da li je bilo teško “pokrpiti” rupe i neke igrače preseliti na neprirodne pozicije?

Jovo Lukić i Marko Jovanović, te Đorđe Milojević, koji se povrijedio bukvalno pred prvo kolo, bili su jesenas starteri u većini utakmica. Međutim, desili su se pehovi i morali smo brzo da reagujemo. Kao štopere smo uklopili Đorđa Ćosića i Dejana Uzelca, koji su odradili dobar posao, iako su obojica ljevaci. Nije baš čest primjer da se obojica posljednjih igrača bolje koriste lijevom nogom.

Poslije poraza u Mostaru Borac je zaigrao kao preporođen. Šta se desilo između tog duela i onog u četvrtfinalu Kupa na “Pecari”?

Poslije te utakmice sam ponudio čelnicima kluba da ne radim više, jer je najlakše promijeniti trenera. Htio sam da odem prije polufinala Kupa ne želeći eventualno da ostavim Borac bez mogućnosti da osvoji trofej. Međutim, dobio sam podršku i to nam je nekako svima dalo snagu. Neke stvari sam promijenio u glavi i sve sam to predočio igračima. Ne dozvoljavam nikom da me laže, jer ni ja ne lažem nikoga. To je jedini ispravan sistem. Istina je nekada bolna, ali sigurno uvijek donese pravi rezultat. Poslije tih razgovora sam znao da ćemo proći Široki.

Kako su se uklopile novajlije koje su zimus stigle na Gradski stadion?

Jako dobro, iako nekima treba još mali period adaptacije. Dino Ćorić i Uzelac kao da su tu godinama, dvojica mladića Elvis Mehanović i Donald Mols su ono što nam treba za budućnost. Panajotis Moraitis je jako dobar, a ono što je najvažnije, odlično je prihvaćen i svi ga zovemo “naš Grk”. Tu je i golman Nikola Lakić, kao i povratnik iz Kozare Milan Šikanjić. Sve su to igrači na koje možemo računati.

Ne računajući Kup grada Banjaluke, do kraja sezone ostala su još tri meča. Može li Borac do duple krune.

Da smo o ovom pričali u decembru, svi bi kao uspjeh prihvatili plasman u Evropu i finale Kupa. A sada smo došli u situaciju da pričamo o oba trofeja. Ne želim da o tome pričam prije nedjelje, jer prvo moramo da osvojimo titulu i obezbijedimo plasman u kvalifikacije za Ligu šampiona, koje čekamo deset godina, a onda ćemo početi da razmišljamo o meču sa Sarajevom.

Koliko nedostaju navijači na tribinama, koji su praktično stalno uz vas i u posljednje vrijeme vas redovno dočekuju kada se vraćate sa gostujućih utakmica?

Siguran sam da bismo igrali još 30 odsto bolje da imamo publiku. Znamo koliko oni znače u trenucima kada ne ide i kada je teško. Naša publika voli Borac, ali je veoma zahtjevna, jer nećeš u Banjaluci lako nekog natjerati da dođe na stadion. Moraš da se boriš za nešto, da igraš dobro i moraš da budem visoko plasiran. Tek kada se sve to uradi, onda su na tribinama. Ipak, ovo što oni čine sve ovo vrijeme je za svaku pohvalu i od srca smo im zahvalni na tome.

Šampionska generacija

Bili ste član ekipe Borca, koja je 2011. godine osvojila do sada jedinu titulu šampiona BiH, ali niste odigrali nijednu utakmicu. Kako je to sve bilo gledati sa strane?

Jako teško, ali zbog povrede leđa i nekoliko operacija, te dugotrajnog oporavka nisam igrao praktično godinu i po. Bila je to sjajna ekipa, ali ne tako dobra kao ona godinu dana ranije kada je osvojen Kup BiH. To je bio sigurno najbolji tim Borca poslije rata u kojem su igrali: Darko Ljubojević, Stojan Vranješ, Oliver Jandrić, Nemanja Bilbija, Saša Kajkut…  Sve banjalučka djeca. Ako ne najbolja, onda je sigurno igrala najljepši fudbal. Te sezone igrao sam prvi dio prvenstva i asistencijom Vranješu u četvrtfinalu Kupa sam bar malo pomogao da osvojimo taj trofej.

Gatuzo

Kao igrač ste imali nadimak Gatuzo. Da li ste kao trener već dobili nadimak?

Ni danas ne znam što su me prozvali po legendarnom Italijanu. Nismo imali ni sličan stil igre, a nismo ni igrali na istim pozicijama, jedino smo slični po temperamentu. Nadimak kao trener još nisam dobio, bar ne znam. Naime, to treneri posljednji saznaju, znam iz iskustva, jer dok sam igrao, veoma često sam upravo ja davao nadimke trenerima.