Ljubica Šarolić je žena koja je prošla kroz sve užase i patnje nacističkog logora Aušvic. Njenu jezivu priču objavio je Jugopapir 1985. godine, a mi vam je prenosimo…

Ljubica Š. iz Beograda, logoraški broj 75744, preživjela je dva susreta s Josefom Mengeleom, monstrumom iz Aušvica. Jedna je od rijetkih iz kontigenta “živog ljudskog materijala”, koja je preživjela neljudske eksperimente.

– Moje ime nije važno – mi se i danas raspoznajemo po brojevima.
Ja sam 75744, to mi je tri godine bilo i ime i prezime.
Nikad mi nije palo na pamet da skinem ovaj istetovirani broj: previše je bilo pogleda koji su me, nijemo, molili da nikad ne zaboravim te strahote. Čak ne poznajem nikog ko je skinuo taj biljeg!

Plašim se, danas, da nisam nešto preuveličala, da sam izmješala san i javu… ali, kad se sretnem s nekim ko je preživio iste te strahote, shvatim da sam mnogo toga zaboravila, potisnula duboko u sebe, da nikad ne izađe do svijesti. Ovaj broj može da zavara nekog: Aušvic je najveća grobnica čovječanstva svih vremena.

Mi, preživjeli, samo smo kap u moru. Brojevi su se ponavljali, ponovo su utiskivani brojevi umrlih, bilo je različitih boja, ne računajući one s “davidovom zvijezdom”, kojih je bilo najviše…

Uhapsili su me u Ljubljani početkom 1943. godine, kao taoca. Pohađala sam I razred gimnazije, kada je rat počeo ili peti osmogodišnje po novom sistemu: imala sam tada, dvanaest godina.

Putovali smo do Aušvica tri nedjelje. Nas, Jugoslovenki, bilo je pet, možda šest. Sve ostalo bilo je “jevrejski transport”, u vagonima koji su priključeni usput, možda u Beču?… Pamtim, svi putnici našeg voza, osim nas par, otišli su pravo u – krematorijum.

Na rampi “Birkenau” vršena je selekcija. Primjetila sam čovjeka koji se korbačem udarao po čizmi: pjevao je neku ariju iz “Toske”. Tek kasnije saznala sam da je to Mengele. Imao je tamne oči i tamnu kosu… jedna noga bila mu je malo kriva, sigurna sam da bih ga i danas prepoznala.

Pomno nas je pregledao, zagledajući se svima u oči, i izdvajao, izdvajao… Mi nismo znali zašto. Pomislio je da sam Jevrejka, možda zbog moje izrazito crne kose. Imam plave oči i izgleda da ga je to posebno zainteresovalo. Pitao me je odakle sam, a kad sam mu odgovorila, pomalo razočarano je rekao:

– A, bio sam u Jugoslaviji, prije rata. Penjao sam se na vaš Lovćen…

Djelovao je ljubazno… bar mnogo ljubaznije nego ostali, kojima je zlo probilo kroz kožu i prepoznavalo se po nekakvoj ružnoći. U svari – bio je cinik; to sam ustanovila kasnije, kad sam saznala i djelimično vidjela šta radi.

Nisam bila Jevrejka, i on je izgubio interesovanje za mene. Ali, i dalje sam bila interesantna za druge ljekare. Predata sam nekom doktoru Lukasu, kako sam kasnije saznala, kao materijal za eksperimente. Mengele se bavio isključivo blizancima i očima… genetikom valjda. Bio je opsjednut očima. Nekoliko puta ulazila sam u njegovu kancelariju i vidjela bezbroj posuda s ljudskim očima, koje su me gledale, onako, izvađene iz duplji, kao žive… sanjam te oči ponekad.

Na meni su vršili četiri vrste eksperimenata. Zarazili su me s malarijom, dizenterijom i obje vrste tifusa. Sjećam se, na goli trbuh stavili su mi nekakvo sito u kojem je bio roj komaraca koji su me besomučno ujedali… mislila sam da ću rastrgnuti kožu s trbuha, poslije…

Sami Nijemci nazivali su Aušvic– “fabrikom smrti”. Logor je to i bio. Kapacitet krematorijuma bio je 30.000 ljudi dnevno, ali to nije bilo dovoljno. Jedne noći, u ljeto 1944. godine, zapalili su cijeli ciganski logor. Gorilo je čitave noći i vriska se čula do neba… preko 30 hiljada ljudi – žena i djece… Njih nisu razdvajali, bile su tu čitave porodice.

Spaljivali su polivajući ljude benzinom. Kasnije, kad im je benzin bio potreban za druge stvari, slagali su red leševa, red cjepanica, a logoraši su, dole, hvatali loj i polivali odozgo, da bi lakše gorilo.

Ali, eksperimenti na ljudima bili su najgori. U mojoj baraci, u uglu, bilo je neko nesrećno stvorenje s izobličenom glavom ogromnih dimenzija, toliko otečenom da se oči, nos, i usta uopšte nisu vidjeli. Stalno je ječalo. Glava je bila tolika, da nije moglo da leži, već je sjedilo u uglu poduprto nekim letvama… Svakog dana su ga odvodili nekud…

Ili; žena koja je ležala ispod mene. Njoj su izvadili kost iz podkoljenice. Tkivo se raspadalo, pretvaralo u pihtijastu masu… Umrla je u strašnim mukama.

Žene i muškarce sterilisali su rentgentskim zracima. Mi smo to nazivali “crveno svijetlo”… u logoru se govorilo nekakvim posebnim, internacionalnim jezikom, univerzalnim žargonom i svi smo to prihvatali dopunjavajući ga.

A Mengele je pjevao arije iz “Toske” i vršio selekciju udarajući se korbačem po čizmi. Monstrum! Gledala sam kako je rasporio jednog malog Poljaka, živog, i izvadio mu pluća napolje…

Imao je izvanredno pamćenje. Pred transport (nikad nismo znali da li idemo u drugi logor, ili u – krematorijum), kad sam ga posljednji put vidjela, prišao mi je i upitao me:

– Ti još nisi umrla?

Prije osamnaest (1967) godina uhvatili su neke ljekare iz Aušvica i sudilo im se, u Frankfurtu. Prijavila sam se za svjedoka, ali Nijemci izgleda nisu bili zainteresovani: nisu mi, čak, ni odgovorili. Mislim da je i doktor Lukas bio među njima!?

I sad čujem da je Josef Mengele mrtav. Da je umro i sahranjen negdje u Brazilu. Ja u to ne vjerujem. Znam da je živ, osjećam to, a taj osjećaj ne može me prevariti….