Navijačka grupa koja podržava banjalučki Borac, ”vulturesi”, ili, kako se sada nazivaju – ”lešinari”, osnovana je u novembru 1987. godine, i od tada pruža bezrezervnu podršku svojim ljubimcima u ”crveno-plavim” dresovima. Prvo su za Borcem prokrstarili bukvalno cijelu bivšu Jugoslaviju i teško se može naći neki prvoligaški ili drugoligaški stadion nekadašnje države, a da na njemu nije bio bar jedan transparent sa imenom grupe i kluba.

Čak i u ona najteža, ratna vremena, za Borac se navijalo iako su Banjalučani tada igrali u Srbiji. Povratkom u Banjaluku, te igranjem Prve lige RS, a potom i Premijer lige BiH, ništa se nije promijenilo. Vjerni ”lešinari” su svugdje pratili svoj klub, sa izuzetkom dva ili tri gostovanja kada od policije nije dobijena saglasnost da se može prisustvovati utakmici. A kod kuće, na Gradskom stadionu, centar ”istoka” uvijek je bio rezervisan za one najvatrenije.

Sve do prošle jeseni kada je uprava kluba napravila dogovor sa navijačima da sa istočne, pređu na sjevernu tribinu. I ništa se bitno nije promijenilo, podrška je i dalje bila gromoglasna, a posebno efektna bila je proslava tridesetog rođendana grupe, baš na derbiju protiv Željezničara, 19. novembra prošle godine.

Stvari su se pogoršale u finišu prvog dijela prvenstva kada se uprava Borca rastala sa klupskom legendom, Borisom Raspudićem. Uslijedila je zimska pauza i očekivalo se da će se strasti smiriti te da će i u drugom dijelu šampionata ”lešinari” biti ”dvanaesti igrač” Borca, ali se to nije desilo.

Da nešto ”ne štima” moglo se naslutiti već na prvoj proljetnoj utakmici u Bijeljini, gdje Borac nakon svih ovih godina, nije imao podršku svojih navijača. Slično se desilo i u proteklu subotu kada na tribinama tuzlanskog ”Tušnja” ponovo nije bilo pristalica banjalučkog tima, pa Petar Kunić nije imao sa kim da podijeli radost nakon izjednačujućeg pogotka.

Ipak, ono što je najnevjerovatnije, a za same igrače i najbolnije, jeste izostanak podrške na Gradskom stadionu u okršaju sa Krupom.

Prvo je uprava Borca zbog ”bezbjedonosnih” razloga zatvorila istočnu tribinu, ali umjesto očekivane navale na sjevernu tribinu desilo se upravo suprotno – na njoj se našlo tek tridesetak promrzlih gledalaca kojima ni na kraj pameti nije bilo da energiju utroše na bilo šta, osim pokušaja da se ugriju.

I na kraju ono što je nezapamćeno na Gradskom stadionu, kada igra Borac, ni jedne zastave, ni jednog transparenta, čak ni jednog jedinog poklika ”Borac, Borac” – ništa!

Zašto je to tako, ko je kriv i kako popraviti situaciju, na upravi kluba i navijačima je da to vide, ali je jedno sigurno, postojeća situacija ne vodi nigdje niti odgovara bilo kome!