Osamdesetšestogodišnji Marko Prgomet živi u Šamcu, cijeli život se bavi korparstvom, pa i dalje pravi korpe, ali sada iz zadovoljstva.

-Za jednu korpu treba mi četiri sata. Nekada sam imao šegrta, danas mi ne treba, ali bih volio da nekoga obučim – kaže Marko.

On naglašava da je korparstvo zanat koji će uvijek biti interesantan. Ima svoju malu radionicu i sjedi na stolici koju je sam nekada napravio.

-Stolica se zove “Marko”, kao i ja, jer se ne može slomiti –priča Prgomet.

Danas nema svog materijala nego ga kupuje, uglavnom bijelo pruće. Najviše pravi korpe i ne može da ih “naplete” dovoljno jer je potražnja velika. To su uglavnom pijačne korpe.

Markov rođak je prvi u porodici naučio korparski zanat, bio je hranilac cijele familije.

I Marko je počeo kao dječak da plete korpe i prodavao ih je u Slatini, Batkuši, a onda se 1951. godine, nakon srednje škole, zaposlio u šamačkoj “Korpari”.

-Moj brat je jedno vrijeme radio u Njemačkoj i kada se vratio počeli smo da proizvodimo namještaj, prve stolice i danas poznate pod imenom “švajcarke”. Poslovni partner iz Švajcarske dolazio je kod nas i primao robu – kaže Prgomet.

On se sjeća da je preduzeće tad proširilo proizvodnju, te organizovalo kurseve u Brvniku, Obudovcu, Modriči i Gradačcu i jedno vrijeme imalo 600 radnika, a onda je taj broj dosegao 3.500 na bazi kućne radinosti.

“Korpara” je bila najjače preduzeće u opštini Šamac.

Školovao sam dvije kćerke od korparstva. Sada sam u penziji, zdrav sam, radno sposoban, radim sitnije stvari, ne namještaj, već korpe –naglašava Prgomet.

Marko navodi da danas vlada velika nezainteresovanost, a u korparskom poslu potrebni su strpljenje i volja.

– Važno je da sam zdrav, pa koliko napravim toliko i poklonim, a poneku i prodam. Ukoliko bi neko htio da nauči ovaj zanat, spreman sam od srca da mu pomognem –poručuje Prgomet.