To je mogao samo fudbal! Njegovo veličanstvo, i niko drugi….

Zašutili su topovi, a lopta je postala simbol slobode, nade da dolazi bolje sutra, vjera u budućnost….

Da, bilo je to 23. decembra 1995. godine, kada su u drugom po redu finalu Kupa Republike Srpske vojevali Borac i Rudar Prijedor, a na tribinama Gradskog stadiona preko 20.000 ljubitelja fudbala. Po prvi put nakon rata, prvi put uopšte u cijeloj BiH, da narod sebi da oduška, da se navija, veseli. Samo dan ranije pod svjetlošću reflektora isto toliki broj ljudi, ali magla je prekinula “trijumf slobode”. Sutradan, u satima kada se ne bi trebao igrati fudbal, ponovo ista slika, koja je otišla u svijet. Po prvi put ne ona ratna, sa mrtvima, proganinima, granatiranima, opustošenim selima i gradovima, već ona koja bi trebala da krasi ove prostore.

Pobijedio je Borac (3:2), i uz onih 2:2 iz Prijedora dokopao se trofeja, ali to je i tada, i sada najmanje važno, jer kako vrijeme odmiče svi zajedno u Republici Srpskoj sve smo više ponosni na to finale. I treba da budemo! Da ga ljubomorno čuvamo, prepričavamo, a rijetke slike i video zapise uvijek stavljamo u prvi plan, kako bi pokazali generacijama koje dolaze šta su prošli ljudi i na šta su sve bili spremni, samo časak poslije rata, rova, granate, kame….

Za vječnost, slavu i ponos, i da se ne zaboravi…..

BORAC – RUDAR PRIJEDOR 3:2 (0:1)

Strijelci: Sekulić u 48, Jagodić u 55. i Bilbija u 88. minutu za Borac, a Kralј u 8. i Salamić u 85. minutu za Rudar Prijedor. Stadion: Gradski. Gledalaca: 20.000. Sudija: Božo Lazić (Doboj). Pomoćnici: Živko Karabatak i Dragan Prtvar (obojica Srpsko Sarajevo). Žuti kartoni: Bilbija, Trnić, Jagodić (Borac), Kralј, Z. Janjetović, S. Janjetović, Salamić, Dragić, Lukić (Rudar Prijedor).

BORAC: Janjić, Grubor, Vukelјa, Starčević, Bilbija, Petreš, Sekulić, Benić (od 70. Teinović), Jagodić, Jandrić, Trnić. Trener: Josip Pelc.

RUDAR PRIJEDOR: Čobanović, Dragić, Joškić, Lukić, S. Janjetović, Salamić, Z. Janjetović, Macura, Zgonjanin, Vranješ, Kralј (od 72. Karanović).