O Bože moj veliki i silni i
nedostižni, daj mi jezik, daj mi
krupne i goleme riječi koje
dušmani ne razumiju a narod
razumije, da se isplačem i
izjadikujem nad crnim udesom
svoga Naroda i Zemlje svoje!
                                          Petar Kočić

Uvijek kada  poslije skoro sat vožnje  iz Banjaluke dođem do visokih manastirskih zidina u meni počnu da odjekuju  riječi narodnog tribuna Petra Kočića. Njegov otac Jovan, zamonašio  se u  ovom manastiru koji se nalazi   pedesetak kilometara zapadno od Banjaluke, a 12 km od Bronzanog Majdana.  Osjećaj blizine  ko grom jake Kočićeve riječi ovdje pod manastrirskom ladarom postaje gotovo stvarnost, jer se osjeća da ovaj zmijanjski narod ne može i neće da nosi tuđinski jaram i da bude pod samarom tuđina, jer je slobodoljubiv i tvrd ko zidine ovog zdanja sa crkvom posvećenoj Bogorodici Vavedenja.Ovdje je bukvar učio veliki Kočić onaj što će svoj život posvetiti srpskom rodu , onaj koji austrougarskoj monarhiji kaže :” Ja bi krvi svoje utočio ovoj zemaljskoj vladi iako je jaka i otrovna ko zmijski ujed”.

Zmijanjska svetinja

Smatra se da je  ova najveća zmijanjska svetinja   ustoličena  negdje u drugoj polovini XVI vijeka i kroz istoriju je bio  jedan od najznačajnijih kulturnih i duhovnih centara srpskog naroda u Bosanskoj Krajini . Gomionica namastir kako zmijanjci kažu u narodu je poznatiji kao Svetovavedenski manastir, Gomljenica, Gomjenica, Gomilnica ili Zaslužje.

Usled nedostatka pisanih svedočanstava ili pak ktitorskog zapisa uobičajenog pri podizanju većih zadužbina, obično uklesanog u nadvratnik nad ulazom u hram, nastale su mnoge nedoumice oko datovanja, nerazjašnjene u potpunosti do današnjih dana. Pisana reč je rijetka, koncentrišući se oko tamošnjih kulturnih žarišta – manastira, gdje su često bivali uzaludni pokušaji pojedinih monaha–kaluđera da hronološki zabilježe i očuvaju na stranicama crkvenih knjiga sva značajnija događanja vezana, kako za manastirski, tako i život cijele parohije.

Najstariji mještani i danas pripovijedaju priču o sultaniji Mari, kćerki despota Đurđa Brankovića, a ženi turskog sultana Murata II (1405–1451), koja je, ne zaboravljajući na svoje hrišćansko porijeklo, dala da se ozida manastir Gomionica (druga polovina XV vijeka).

Više predanja vezanih za manastir Gomionicu opisao je Petar Kočić u svojim pripovjetkama, rodom iz Stričića. Osećajući dug prema sunarodnicima, doživljavajući svaki njihov udes, daleko u tuđini, kao sopstveni, Kočić prenosi nadahnuto karaktere tamošnjih junaka u iracionalnost priče, pjesme ili satire, često sa ironijom i neskrivenim podsmjehom usmjerenim ka zulumćarskoj, omrznutoj vlasti.

Blagopočivša igumanija Efimija

Danas nas u manastiru  pored zamamnog mirisa tamjana dočekuje mir protkan mirisom pokošenih  livada i sladunjavim i neodoljivim mirisom lipa unutar manstirskih zidina.

Pomalo sam tužan jer me  nije kao mnogo godina ranije dočekala i sa nekom neponovljivom blagošću poslužila igumanija  Efimija koja se upokojila  u jutarnjim časovima 25.aprila 2014. god na dan spomena praznovanja Živonosnog istočnika.  Mati Efimija rođena je 13. aprila 1940. god. u Janju, selo Strojice. Na krštenju je dobila ime Sima, u manastir odlazi 1957. god sa sedamnaest godina. Nakon dvije godine iskušeništva, monaški postrig primila je 1959.god.   Igumanija manastira Gomionica postaje 1973.god. i od tada postaje veliki pregaoc gomioničkog sestrinstva. Voditi sestrinstvo kroz dugi period komunizma nije ni malo bilo lako. Blagoslovom vladike banjalučkog Jefrema sestrinstvo na čelu sa mati Efimijom neumorno je obnavljalo manastir Gomionicu.Iza sebe je u manastiru ostavila jako  sestrinstvo i ustrojstvo koje će i dalje na ovim zmijanjslim brdima čuvati vjeru pravoslavnu . Prisećam se radosnih susreta sa njom, njenog upornog monaškog – herojskog života prepun iskušenja, njene ljubavi i milostivog srca. Crkva ostaje bez osvedočenog člana, monahinje koja je ceo svoj život posvetila Hristu služeći u manastiru posvećenom Vavedenju Presvete Bogorodice, upokojivši se upravo na praznik proslave presvete Bogorodice (Živonosnog istočnika).

“Monah ili monahinja je knjiga pisana tajnom azbukom. Posebno za ljude iz svijeta, a često i za sabraću monahe. Sa najvećom pažnjom skriva svoje vrline i riznicu svoje duše ne otvara lako. Radije pokazuje svoje nedostatke i mane, ostavljajući nas u nedoumici u našem rasuđivanju. Pa ipak, monah nije bezličan. On je ličnost i slika svoga Tvorca kome se kroz podvižnički život upodobljava u mjeru, svima ljudima zadanog – rasta Hristovog”.

Dobro sam poznavao igumaniju koja je cijelom ovom kraju bila vrlo draga u njoj si mogao prepoznati ljudsku dobrotu,vjeru i smjernost  kojom je zračila  i opčinjavala je sve koji su posjećivali ovu bogomolju.Bila je graditelj manstirskog konaka, ladare , izvora žive vode što je zemlja iznjedri a danas  nekako tužno žubori,  ali i čuvar vjere na ovim vjetrovitim i nemirnim zmijanjslkm visovima. Počivaj u miru  majko igumanijo zaslužila si ga svojom vjerom i  očuvanjem i usponom ovog manastira četrdeset dugih i teških godina i  svojom brigom za sestrinstvo. Ko opčinjeni smo mirisom lipe koja je možda  baš zasađena rukom blagopočivše igumanije. Dugo ću čuvati ikonicu Bogorodice koju mi je  igumanija poklonila prošle godine  oko Velike Gospojine kada se ovdje pola Zmijanja slije. Uđemo u crkvu kupimo i zapalimo svijeće za dušu majke igumanije, pomolimo se svevišnjem za sve  upokojene koji počivaju unutar manastirskih zidina, i za zdravlje i sreću svih žitelja Zmijanja koji ovaj manastri smatraju duhovnim središtem, koji su mu dolalazili i vraćaju mu se  i raduju ko žedan  izvoru hladne  i bistre vode .

Manastir u duši Zmijanjaca

Sve ovdje  u i oko manstrira na starinu podsjeća , na riku Lujina baka Jablana  što ponosnom rikom slavi  pobjedu nad casrskim bakom Rudonjom. Očekuješ da se odnekud  pojavi šeret David Štrbac  sa vrećom na leđima iz koje viri njuška jazavca kojeg prinosi sudu u Banjaluci.Da na dobrom konju projezdi Simeun đak jureći na jedan od svojih mejdana. Sve podjseća na scene iz filma “Mejdani Simeuna đaka “ koji je ovdje prije par godina sniman u režiji Petra Zeca.Očekuš da ti uho dodirne  jauk hladnog sjeverca koji mrzne junake pripovijetke “Kroz mećavu”, i da začuješ  vrisak prekrasne i inatne djevojke Mrgude djevojke tragične sudbina koja nije mogla da odoli snazi čula, pa svoju ljubav plaća životom..

Ovdje u manastir u ljetne dane  dolaze  oni koje komunistička vlast nekakvom naredbom o iselenju radi pravljenja vojnog  poligona preseli  šezdeset i neke u vojvođanke ravnice , a oni tamo tuguju jer jedino ovdje duša im umije pjevati. Dolaze žalosni što su otjerani sa svoje  očevine a sjećanja naviru na ljepotu zavičaja i željom da se čuju manastirska zvona  sa svog “namastira”, svoje krstionice koju u duši nose.Nerijetko odjekne ojkača neznaš ili je pjesma ili tužbalica:

Ojjjjj Zmijanje nebi te volio da se nisam na tebi rodio, oj djevojko milo janje moje”, a jeku ojkače private zmijanjski visovi pa dugo i bolno odjekuju.

Odmah do manstirskih zidina je i stara škola koju su mnogi učili pa se onda u svijet okrenuli, a ona žalosna  ruševna ko  ispažnjena košnica prazninom zjapi. Ispred škole sretnamo Blagoju koji je rođen na ovim stranama a živi tamo u ravnoj Vojvodini u selu Rumenka a u zavičaj dolazi  veli “da slobodu  misli osjeti”, iako više svoje ovdje ništa nema.

“Tuđina ti je jad i čemer. Svi mi koje iseliše bi se opet u zavičaj vratili i vraćamo se malo po malo da ovdje gdje smo nikli kosti u grob položimo, kao sjeme da se u ovoj ljepoti opet život rađa i razleijegne se pjesma iz duše ispredena”, veli a pogledom miluje okolna brda, a on mu seže gore do vrhova zmijanja nad kojim se crni roje oblaci, koje tuguje za svojim razasijanim stanovništvom, a samo prazninom odjekuje i jaduje.

Vidosav Đurđević