Ja sam jedan od onih koji žive za koridu. Bilo je borbi bikova koje su trajale i po tri sata a uzbuđenje tokom borbe je bilo na vrhuncu.U svom selu organizujem koridu, idem na sve koride u okruženju, radujem se ili tugujem poslije borbi svojih ljubimaca. Odhranio sam šampione koji su bili teški i do 1150 kilograma. Iz moje uzgajivačnice su izašli bikovi koji su osvajali nagrade širom ovih prostora neki su pobjeđivali i po 300 kilograma teže bikove, kaže Radomir –Rađa Škrbić iz sela Šehovci kod Mrkonjić Grada.
Narodna skupština Republike Srpske je na sjednici od 5. novembra 2008. godine usvojila Zakon o zaštiti idobrobiti životinja .Ovim zakonom uređuje se dobrobit životinja, prava, obaveze i odgovornosti pravnih i fizičkih lica, odnosno preduzetnika, za dobrobit životinja, postupanje sa životinjama i zaštita životinja od zlostavljanja, zaštita dobrobiti životinja pri lišavanju života, držanju, uzgoju, prometu, prevozu, klanju i sprovođenju ogleda na životinjama, kao idruga pitanja od značaja za zaštitu dobrobiti životinja.
Član 6 stav đ Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja glasi: kažnjivo je i zabranjeno provjeravati snagu životinje na drugoj životinji, huškati jednu životinju na drugu, te organizovati borbe životinja.
Ali i ovo je kao i mnogo toga što Zakonodavac propisuje ostalo mrtvo slovo na papiru, odnosno organizatori kororida su po nekoj svojoj teoriji negirali ovaj zakon pa bodači se bore po cijeloi Republici Srpskoj, Federaciji BiH, a nisu u tome jedini jer se koride održavaju po cijelim Balkanu. Po mišljenju vlasnika i odgajivača njihovi ljubimci to jest bikovi od vajkada borbu nose u svojim genima, bore se i u prirodi , pa oni smatraju i tvrde da je Zakon u najmanju ruku smiješan.Organizatori korida i odgajivači bikova bodača mnogo se ljute na zakonodavca koji je kako kažu podlegao nekoj neformalnoj grupi koja se prestavlja kao Društvo za zaštitu životinja.
Bodnja bikova u narodu Krajine, pa i cijele BiH, Hrvataske, Srbije ima višestoljetnu tradiciju pa pomenimo da Grmečka korida traje već 255 godina. Bilo je vremena kada su vlasti zabraninjivale ovaj vid narodne zabave, ali su se one i kradomice održavale. I naš poznati književnik i narodni tribun Perat Kočić je kroz borbu bikova u pripovjetci „Jablan“na jedinstven i prekrasan način ispričao koliko je narodu Zmijanja važno da imaju bika bodača.Nekada je u tom kraju bodač bio statusni simbol cijelog kraja. Domaćin koji je imao dobra vola bodača imao je realne šanse da postane cijenjen i poštovan. Tradiciju uzgoja bodača, organizovanja korida na Zmijanju i okolini nekako nastavljaju braću Škrbiće iz sela Šehovci kod Mrkonjić Grada.
Jedan od njih Radomir Škrbić –Rađa je da tako kažemo nekrunisani kralj korida i najpoznatiji uzgajivač bikova bodača čiji puleni na gotovo svakog koridi pobjeđuju i oduševljavaju hiljade posmatrača koji su zaljubljeni u ovaj sport. Bilo je korida koje su bile posjećene kao najveći sportski događaji na našim terenima jer samo borbu bikova na Kočića zboru u Stričićima posmatralo je i po nekoliko desetina hiljada navijača.
– Moja porodica se od pamtivijeka bavi stočarstvom a u štalama oduvijek imamo bikove bodače jer smo ponosni na njih. Nemojte mnogo pitati kako se uzgajaju dobri bodači ni ja ni niko od nas uzgajivača o tome ne možemo govoriti. Svako ima svoju tajnu ishrane, treninga, nabijanja kondicije i stvaranja borilačkih vještina kod bika koji će nastupati na koridama. Ja sam u mojoj štali odhranio šampione koji su palili i žarili širom BiH, pa i Hrvatske, a moji bikovi su tri godine za redom bili šampioni Novosadskog poljoprivrednog sajma.
Rađa je valjda jedini uzgajivač bikova bodača koji je jednom svom uginulom biku sagradio spomen obilježje, kao uspomenu ali i dokaz koliko porodica Škrbić voli, cijeni i poštuje bikove koji su pronijeli slavu njihovog prezimena na mnogim velikim i nezaboravnim koridama.Cijela njegova porodica je naprosto zaljubljena u bikove bodače a i njegova dva brata pa i otac su poznati uzgajivači.
– Mnogi me zovu kraljem korida, istina nisam krunisan, ali moji bikovi su me proslavili, nema koride na kojoj se nepojavljujemo. Imam ja i stado od 700 ovaca i preko 500 jagnjadi od toga se uz veliki rad živi a bikovi su radost, ljubav i veliki trošak.Moram da vam kažem da ja godišnje da bi prehranio 10- ak bikova koliko imam u štali kupim po 25-30 tona kukuruza, zobi , ječma i drugih kvalitetnih žitarica.Istina je da na koridama bude velikih nagrada, najveća do sada je bila u selu Tomići kod Mrkonjić grada iznosila je 20 hiljada KM ali u ovom sportu su i ulaganja velika – kaže Škrbić..
Tradicija bodnjave bikova ili korida koja je gotovo bila nestala vratila se na ove naše prostore i postala jedna od najgledanijih priredbi.Gotovo da nema opštine koja nema organizovane koride a napoznatije su u Mrkonjić gradu, Oštorj luci, Šipovu, Travniku , Vitezu, Širokom brijegu , Kaknju , Zenici, širom Hrvatske i Srbije.Uzgajivači i ljudi koji organizuju koride od turističkih ogranizacija traže da koride postanu dio obavezne turističke ponude jer tvrde da u Španiji recimo ali i šrirom drugih zemalja, posebno mediteranskih zemalja takve priredbe privlače veliki broj gostiju.
Bolje bi bilo da se pozabavimo kako ovaj atraktivni sport staviti u funkciju turizma jer on je sigurno šansa da se nešto zaradi i da čovjek proizvođač u svom selu proda proizvode koji su autohtoni i prepoznatljivi na prostoru gdje se koride održavaju.
I ovaj sport ima svojih protivnika a to su “Društva za zaštitu životinja”, a organizatori i uzgajivači bikova koji se bore na koridama ih pozivaju da dođu i vide koliko se tim životinjama posvećuje velika pažnja i opominju ih da je bikovima u genima utkana borba i da oni u tome uživaju a nikako kako to oni tvrde pate.
– Ja sam jedan od onih koji žive za koridu. Bilo je borbi bikova koje su trajale i po tri sata a uzbuđenje tokom borbe je bilo na vrhuncu. U svom selu organizujem koridu, idem na sve koride u okruženju, radujem se ili tugujem poslije njihovih borbi. Odhranio sam šampione kao što su bili teški i do 1150 kilograma.Iz moje uzgajivačnice su izašli bikovi koji su osvajali nagrade širom ovih prostora neki su pobjeđivali i po 300 kilograma teže bikove – kaže Škrbić i dodaje da je ponosan na ono što radi.
Vjerujemo da će rika bikova pobjednika na koridama i dalje biti zov ovom lijepom sportu i zabavi koji veseli veliki broj posjetilaca, a poruka uzgajivačima je da i dalje gaje te životinje kojima je bodljava u krvi od pamtivijeka i da borba nije mučenje već uživanje, kako tvrde uzgajivači ovih plemenitih životinja koji svojim vlasnicima donose i veliku korist.
Renata bodačica
U posljednje vrijeme navikli smo vidjeti žene u raznim zanimljivim i njima nesvojstvenim zanimanjima, ipak kada je o tome riječ, jedno se ime u našoj zemlji posebno izdvaja. Riječ je o Renati Pranjković koja se bavi uzgojem bikova i organizovanjem korida. Renata ima 36 godina, porijeklom je iz Vojvodine, a sada sa svojim suprugom Pericom živi u Vitezu.
“Za koridu kaže da je jedno divno druženje ne samo kada se održava, nego 365 dana u godini. Mislim da ztakonodavci moraju konačno shvatiti jednu stvar, a to je činjenica da je bikovima urođeno da se bodu između sebe, time se bore za svoj teritorij, za kravu i čuvaju krdo. Tele čak od dana starosti već pokazuje znake roškanja glavicom. Da su u divljini negdje, i tamo bi se borili, ali bez hrane i njege čovjeka i nitko im ne bi rane sanirao. Zar nije ljepše gledati kako odrastaju od teleta, nego ih pojesti pripremljene ispod peke? Gledala sam jedan protest Udruženja za zaštitu životinja, a nakon protesta osvanula je slika u medijima gdje se jede teletina ispod peke i goveđi gulaš! . Možete li zamisliti da vam bik dođe pod prozor i zove vas da mu donesete jabuku, teško je zamisliti, a još teže za povjerovati. Možete li zamisliti da bik plače? Ne od prašine da mu suze oči, nego plače, to je još teže zamisliti, a Pero i ja smo to doživljavali često”, kaže Renata i dodaje da se angažuje da se koride nastave kao i do sada.
Reportažu pripremio: Vidosav Đurđević
Nema komentara